Povratak na arhivu

FRANJO MATOK, „Praslavenski zmaj na Lazu Bistričkom – Wrazilaz 1337.“ – Toponimija Laza Bistričkoga i okolice

autor: Vedran Klaužer, 22. kolovoza 2020.
Perun_i_Veles

FRANJO MATOK

Praslavenski zmaj na Lazu Bistričkom – Wrazilaz 1337.“ –

Toponimija Laza Bistričkoga i okolice

Selo Laz Bistrički i Stubički se nalazi na istočnim obroncima Medvednice na cesti između Kašine i Marije Bistrice. Spominje se u povijesnim dokumentima pod imenom Wrazilaz 1337. godine kada je darovano Zagrebačkom kaptolu i priključeno župi Moravče.1 Pojam laz, oplaz, lazina označava dio puta kojim se najlakše savladava brdska kosina ili iskrčeni dio zemljišta, krčevina.2 To je i u slučaju sela Laz zapravo najpovoljniji prijelaz iz ovog dijela Hrvatskog zagorja u Posavinu. Cestu preko Laza gradio je hrvatski ban i pjesnik Ivan Mažuranić od 1878.-1880. godine, i to kako je pisalo je na spomen ploči u Kašinskom jarku „u korist Zagorcu i Posavcu“.

Medvednica, na čijim se obroncima smjestilo selo Laz, je gora ispod koje se nalaze bogato Zagrebačko polje, Turopolje i Posavina. To su bogata žitorodna polja, tu se odvija svake godine žetva sa žetvenim svečanostima. U praslavenskoj usmenoj književnosti (mitologiji) medvjeđe krzno zbog svoje dlakavosti asocira na bogati urod žitarica, a medvjed predstavlja boga podzemlja Velesa koji daje sva bogatstva u godišnjem ciklusu rodnosti pa je gora Medvednica upravo po njemu dobila ime a ne po životinji. Praslavenski bog podzemlja Veles sjedi na stogu žita u liku medvjeda i dijeli svakome ponešto.3 Velesovo ime spominje se i u nazivu sela Veleškovec kod Zlatar Bistrice i sela Veleševec u Turopolju. Nakon primanja kršćanstva, u usmenoj književnosti naroda slavenskih jezika, zamjena za praslavenskog boga gromovnika Peruna postaje sveti Ilija, a za Velesa sveti Vlaho ili sveti Blaž. U Prigorju se sveti Blaž, kao zamjena boga Velesa, spominje u nazivu dva sela: Blaževdol i Blaškovec koja se nalaze na cesti između Sesveta i Svetog Ivana Zeline.4

Toponim Kozelin

Nedaleko od Laza nalazi se brdo koje lokalni stanovnici zovu Kozelina, na kojem je otkriveno arheološko nalazište iz rimskih vremena i srednjega vijeka. Domaći stanovnici su upozoravali gljivare da budu oprezni na Kozelini jer se tamo može upasti u neku rupu gdje te nitko neće naći. Kartografi su Kozelini dali ime Kuželja, Kuželin, Kuzelin, a lokalni stanovnici je zovu Kozelina. U blizini postoji selo Kozinšćak i brdo Kozara breg kod Marije Bistrice u čijem je korijenu riječ „koza“ pa je za pretpostaviti da je i Kozelina tako dobila ime.

U slavenskoj usmenoj književnosti postoji zmaj s medvjeđom glavom, kozjim tijelom i repom zmije.5 Isti taj zmaj se našao na istoku Medvednice na Lazu Bistričkom – rep mu se nalazi na toponimu Črtanovec, tijelo na brdu Kozelini, a glava u selu Glavnici Donjoj koje se nalazi u dolini ispod Kozeline i Grohota. Tu se odigrao Božanski boj, tu je praslavenski bog gromovnik Perun sa Grohota pobijedio zmaja i smjestio ga dolje u Glavnicu Donju gdje mu je mjesto. Izletnici na Grohot mogu lijepo vidjeti mjesto Božanskog boja.

Toponim Črtanovec

Najzanimljiviji toponim na Lazu je Črtanovec, od prasl. riječi čerty, Černibog, črt, koji označava boga podzemlja, tame, ili pak vraga u slavenskoj usmenoj predaji. Toponim Črtanovec zapravo predstavlja kosinu koja se spušta od sela Vrh prema jugoistoku i završava u dolini u kojoj se nalazi potok Šokot. Na taj toponim upozorava u svojoj knjizi R. Katičić opisujući Božanski boj. Črtanovec predstavlja boga Velesa, selo Vrh boga Peruna, a izvor potoka Šokot predstavlja božicu Mokoš.6 Ova tri toponima čine praslavenski sveti trokut. Isto takav trokut nalazi se na sjevernoj strani sela, gdje ga čine selo Vrh, kapela Svetog Andrije s mjesnim grobljem i toponim Močila koji je upisan u katastru u Donjoj Stubici, ali tamo su sagrađene kuće i danas nema traga močilima – pregrađenim dijelovima potoka ili iskopanim jamama pokraj izvora vode koje su služile za umakanje i močenje konoplje, lana i sl. Riječ črt pak ima i značenje onoga koji ruje zemlju, pravi crtu u zemlji. Plug s kojim se nekad oralo sastavljen je od črtalca, raonika i lemeša. Črtalec ili četalec je nož koji reže zemlju, raonik ju podiže, a lemeš okreće i tako nastaje brazda. Riječ lemešy je praslavenskog porijekla i postojala je kod lokalnih stanovnika donedavno tj. u vremena kada se oralo plugom kojeg su vukli volovi ili konji.7

Toponim Kobiljak

Kada krenemo od Kašine prema Mariji Bistrici prvi toponim koji susrećemo je Kobiljak, što je spomen na Jarila, praslavenskog boga vegetacije koji dolazi na susret s Moranom u liku konja i čovjeka ili našeg svetog Jurja koji dolazi na konju zelenku na svetu svadbu s Marom na kojoj pokreće godišnji ciklus rodnosti.8 U ukrajinskoj pjesmi mladi junak dolazi na svetu svadbu s četiri sokola od kojih prvi lovi jarebicu, drugi nosi srebrni prsten, treći „kony žene“ (tjera konja), a četvrti vodi djevojku.9 Glagol žene (tjera) u upotrebi je još i danas kod lokalnih stanovnika na Lazu: „Poženi blago na pašu“, „Poženi blago na vodu“, „Poženi kojne malo brže, noć nas bude stigla a nismo zeli lampaše“.

Toponim Plasišće i selo Krč (Gradišće)

Iza Kobiljaka imamo toponim Plasišće od praslavenskog glagola polzity, što znači plaziti, a znamo da plazi zmija koja u usmenoj predaji napada ptiće na Svetom stablu svijeta dok ju bog Perun cilja gromovim strijelama i pretvara u kamen. Tu se odvija božanski boj.10 Iza Plasišća imamo selo Krč ili Gradišće čiji naziv ukazuje spomen na mjesto gdje se u mitologiji odvijala sveta svadba i gdje su se prinosile žrtve bogu Perunu. Naši preci, kad su došli u ove krajeve bili su poljodjelci i njihovi kneževi su ih poticali na krčenje šuma, šikara i pretvaranje istih u obradivo zemljište. Od imenice krčevina tako i potječe ime sela Krč, a od imenice grad, što na praslavenskome označava kamenu gradinu, ali i svaki ograđeni prostor pa i vrt, potječe ime sela Gradišće, a to je mjesto gdje se susreću mladenci svete svadbe i pokreću godišnji ciklus rodnosti.11

Sela Vrh, Gornji i Gabudi, Ves, Mikuši, Brezovica i Jarek (Donji Gabudi)

Dalje prema istoku je selo Vrh i još malo dalje Gornji Gabudi. Selo Vrh je najviša točka Laza, a nešto niže je selo Ves s kapelom Svetog Andrije i mjesnim grobljem, zatim sela Mikuši i Brezovica, a najniže uz potok je selo Jarek ili Donji Gabudi. Raspored ovih sela na Lazu podsjeća nas na trodiobu svijeta iz usmene kniževnosti naroda slavenskih jezika na nebesko, zemaljsko i podzemno prostranstvo. Selo Vrh kao najviša točka Laza predstavlja nebesko prostranstvo, selo Ves s kapelom svetog Andrije mjesnim grobljem, selima Mikuši i Brezovica predstavljaju zemaljsko prostranstvo dok selo Jarek ili Donji Gabudi uz vodu, potok, predstavlja podzemno prostranstvo.12 Isto tako, ova slika nas podsjeća na Sveto stablo svijeta ili Drvo života iz usmene književnosti koje se sastoji od tri dijela. Na vrhu stabla na suhoj grani, suhalku, nalaze se nebeski dvori, u sredini u krošnji su pčele i ptice, a dolje kod korijena uz izvor vode se nalazi kuna ili neka druga životinja plemenitog krzna, a može biti i zmija s medvjeđom glavom ili zmaj s medvjeđom glavom. To mjesto pripada bogu podzemlja Velesu.13 Na Lazu postoji stara izreka koja se izgovara kada je čovjek u teškoćama, a govori o trodiobi svijeta i glasi; „Bog moj, kaj se tu more, gore je visoke, dele je gliboke, a tam na saki kraj dalke.“ Sveto stablo svijeta u usmenoj predaji ima suhi vrh koji može biti i zlatan, a na njemu se nalaze nebeski dvori. Tamo sjede ptice grabljivice, orao, sokol, paun ali i slavuj koji nije grabljivica. One predstavljaju praslavenskog boga Peruna. Na tom vrhu rastu zlatne rese koje padaju na zemlju kad orao zatrese krilima, koje zatim djevojke skupljaju i nose nebeskim kovačima. Oni će iskovati nakit za svetu svadbu i zlatne ključeve kojima će Jarilo i Morana ili naš sveti Juraj i Mara otključati podzemlje, pustiti toplu rosu i pokrenuti rast trave i ostalog bilja, čime će započeti godišnji ciklus rodnosti.14 Na Lazu se rosa spominje u narodnoj izreci koja glasi; „Jurjevska rosa, trojačka vedrina, bude kruha i vina.“ Nebeski kovači, koji kuju zlatne ključeve i nakit za svetu svadbu, spominju se u dječjoj brojalici koja glasi; „Kuj, kuj, kuj kovač, kuj mi jeden otpirač.“ Sveta svadba koja se ponavlja svako proljeće, spominje se u narodnoj pjesmi; „Djevojčica ruže brala pa je zaspala. K njoj dolazi mladi junak pa je probudi. Ustaj, ustaj djevojčice što si zaspala.“ Na svetoj svadbi se pokreće godišnji ciklus rodnosti koji završava žetvom u vrijeme ljetnog solsticija kada je sunce na vrhu nebeskog svoda. Tu se odvija Božanski boj iz usmene književnosti jer se snopovi žita moraju udarati štapovima kako bi se istreslo zrnje. Dio stiha „Ustaj djevojčice“ ne odnosi se samo na djevojku koja je zaspala nego i na cijelu prirodu koja se uspavala preko zime. Mladi junak iz pjesme je bog vegetacije Jarilo iz usmene književnosti ili naš kršćanski sveti Juraj koji dolazi svako proljeće na svetu svadbu, dok je djevojčica iz napjeva nevjesta svete svadbe Morana ili Mara.15 Na Lazu se uvečer prije Jurjeva palio krijes. Naši stari su govorili da se krijes pali zato da bi sveti Juraj vidio kuda treba doći. Taj običaj se njegovao još 50-tih godina prošlog stoljeća, a prizor je bio nezaboravan. Činilo se koliko je na nebu bilo zvijezda da je toliko krijesova bilo u Zagorju.

Toponim Močilo

Toponim Močilo je mjesto na kojem su nekada postojala prava močila. Njih je imala svaka obiteljska zadruga. To je bio pregrađeni potok ili iskopana jama pokraj izvora vode. Tu se polagala konoplja i lan, povezani u snopove i močili se 14 dana, nakon čega bi se vadili i sušili. Nakon sušenja snopovi bi se drobili u spravi koja se zvala stupa, i na taj način suhe stabljike bi otpadale, a vlakna ostala kao kudjelja. Kudjelja se morala još jednom pročistiti prije predenja da bi se odstranili sitni komadići stabljike. To se radilo na spravi koja se zvala trlica. Od iste riječi je nastala izreka „trla baba lan da joj prejde dan“ što nije istina jer je to bila važna priprema kudjelje prije prela, a ne radnja kojom bi se kratila dosada i vrijeme. Baba o kojoj govori izreka je velika praslavenska božica Mokoš, čuvena prelja i tkalja, supruga gromovnika Peruna. Vlasnici zemljišta na toponimu Močila su Mikuši, ali danas tamo nema močila, već su sagrađene kuće, a prezime Mikuš podsjeća na različita imena božice Mokoš kod drugih slavenskih naroda kao što su: Mokuša, Mokoša, Makeš, Makuša, Mokruha. 16

Toponim Lazina

Nedaleko sela Vrh, prema istoku nalazi se toponim Lazina. To je manje poznat prijelaz iz Zagorja u Posavinu. On polazi od Žlebice, pored Bartolovičeve i Matok-Oračeve vodenice (kojih tamo više nema ali ih stariji stanovnici pamte) pa preko Omejka, pored Plješivice i Lazine do Kamenice i dalje šumskim putem na Blagušu i Kašinu. Ovaj prijelaz je manje poznat, njega koriste samo lokalni stanovnici. U vodenicama se pričala zagonetka; „Šum šumi, grm grmi, bij’la gospa z grada beži.“ Voda šumi okreće kamen koji grmi, a brašno, „bij’la gospa“ bježi ispod kamena.17 Praslavenski bog gromovnik Perun je u bjeloruskoj usmenoj predaji bradata muškarčina koji nosi ispod svake ruke jedan žrvanjski ili mlinski kamen i njima stvara grmljavinu. Ispod tog kamena, zbog trenja, ponekad sijevaju iskre, čime gromovnik Perun stvara munju i cilja gromovitim strijelama zmiju, zmaja i svog protivnika boga podzemlja Velesa kada napusti svoje njesto u podzemlju i mota se oko njegove supruge božice Mokoš na močilu dok moči konoplje i lan.18

Još 50-tih godina prošlog stoljeća na Lazu je postojao običaj da se na Sveta Tri Kralja ostaci bora i slame, koji su bili u kući za vrijeme božićnih blagdana i time se smatraju posvećenima, nose na njivu na kojoj će se sijati i saditi iduće godine, kako bi se udobrovoljio duh zemlje koji će nam dati bogati urod. Istom tom duhu zemlje bi se nakon berbe grožđa nataknula jedna bobica na zašiljenu rozgu uz riječi, „neka si i on malo popije.“ Taj duh zemlje ne spominje se imenom, o njemu se govorilo kao o duhu koji je u zemlji i daje bogati urod svake godine što nas podsjeća na praslavenskog boga podzemlja Velesa iz usmene književnosti slavenskih naroda. Tom istom bogu se kod nekih slavenskih naroda nakon žetve ostavljalo malo nepožnjevenog žita „za bradu boga Velesa.“19 Taj običaj je ostao i kod nas do nedavno kad su naši stari nakon žetve pleli vijenac koji su nosili u crkvu na blagoslov, nakon čega bi ga spremili i na Badnjak na večer, prilikom unošenja slame u kuću, ga postavili na stol uz molitvu: „Dej nam Bog piceke, raceke, guseke, teleke i voleke, pune sode vina, pune škrinje žitka, veselja, obilja i Božega mira.“

Toponim Grohot

Toponim Grohot, od prasl. riječi grohoty, koja znači glasno, a obzirom da znamo da je u prirodi najglasniji grom, to brdo predstavlja gromovnika boga Peruna ili našeg kršćanskog svetog Iliju.20 U dalmatinskom zaleđu imamo toponime Tutnjevina, Treštenovac, Treskavica i Grmeč u Bosni, svi ti toponimi govore kao i Grohot o prisutnosti Peruna Gromovnika iz usmene književnosti naroda slavenskih jezika.21 Kod lokalnih stanovnika postoji kletva, „strijela me pukla na ovem mestu ako lažem“ s tim da se nikad ne zaboravi brzo napraviti jedan korak dalje, za svaki slučaj. Kao djeca bojali smo se grmljavine, a naša baka bi rekla: „ Ne bojte se djeco, neće grom vama ništa, on tuče vragove, svaki udar groma je jedan vrag manje.“

Toponim Kraljev hrast

Hrast ili dub je most između neba i zemlje, na Badnjak se nosi u kuću u nekim našim krajevima da po njemu može sići mladi Bog s neba na zemlju.22 U usmenoj književnosti naroda slavenskih jezika stoji da se prilikom stvaranja svijeta, hrast prevalio iz zemlje i poslužio je kao most kojim se penje Jarilo, mladi bog vegetacije, prema nebu gdje ga čeka njegova nevjesta Morana s kojom će na svetoj svadbi pokrenuti godišnji ciklus rodnosti.23

Istočno od Kozeline nalazi se toponim Kraljev hrast. O njemu postoji legenda koja kaže da je tamo postojala jama koja je nastala kada se prevalio hrast za vrijeme neke jake oluje. Jamu je trebalo točno u pola noći poškropiti svetom vodicom i tada bi se do vrha napunila zlatom. U isto vrijeme bi od Kozeline krenula povorka ljudi bez glava (vjerojatno s kukuljicama na glavi) u crnim haljama i sa svijećama u rukama. Ako bi ulovili onoga koji bi se usudio uzimati zlato ostao bi bez glave (dobio bi kapuljaču), dobio bi svijeću u ruke i krenuo dalje s povorkom. To zlato, kao i sva blaga koja daje zemlja, u usmenoj književnosti pripada bogu Velesu. Isto ovaka legenda postoji na planini Učki. Iznad Mošćenice postoji špilja na čijem ulazu prema predaji bog Veles sušio zlato jednom godišnje na blagdan Tijelova. Pričalo se da je neki čovjek sa sinom ušao u tu špilju tražiti to zlato, no vratili su se isprepadani i potpuno ćelavi. Nikad nisu htjeli pričati što im se tamo dogodilo. Slična legenda se događa kod Kraljevog hrasta s tim da ovi ostaju bez glave, a na Učki ostaju samo bez kose.24

Zlato se spominje na Lazu i prilikom dolaska svadbene povorke pred kuću mladenke kada svadbeni Japica moli Japicu domaćega ovim riječima. „Mi sme došli z dalkoga puta, trudnoga hoda po suhem grudiju i blatu do kolena. Prešli sme čez tri morja gliboka ke ne more niti riba preplavati, čez tri gore visoke ke ne more niti tiček preleteti, čez tri pola široka ke ne more niti zajec preskakati dok sme došli pred vaše bele dvore. Mi išćeme rožicu za našega mladoga junaka i čuli sme da bi se ona mogla nalaziti pri vami u vašem belem dvoru zato molimo Vas, gospon Japica domaći da dozvolite da primleme z našu zmazanu šačicu za Vašu zlatnu kvačicu, kako bi videli jeli naša rožica u Vašem belem dvoru.“ Tada bi Japica domaći poslao van nekog djeda s lulom i pitao; „Jeli to vaša rožica?“ Japica domaći bi poslao još nekog drugog, na opće veselje prisutnih, dok na kraju nebi poslao pravu mladenku.25 U ovoj crtici o svadbi na Lazu lijepo se vidi trodioba svijeta. Svadbeni japica opisuje put svadbene povorke preko mora dubokoga, preko gora visokih i preko polja širokih. More predstavlja podzemni svijet, gora visoka nebeski svijet, a polje široko zemaljski svijet.

Toponimi Mejgore, Gora, Topličina

Od Kraljevog hrasta prema sjeveru vodi staza u dolinu zvanu Mejgore na čijoj desnoj strani se nalazi toponim Gora. Mejgore je dolina kojom teče potok na čijem kraju se nalazi toponim Grohot, a ispod njega toponim Topličina s izvorom vode koja je nešto toplija od ostalih izvora u okolici pa je izvor po tome dobio ime. Tu je kamenolom iz kojeg se vadio šupljikavi kamen kojeg lokalni stanovnici zovu „maček kamen.“ Njime je obložena crkva Majke Božje Bistričke. Gora je mjesto gdje se nalaze nebeski dvori iz usmene predaje, a Mejgore je dol gdje se nalazi potok i izvor vode pa je i tu vidljiva trodioba svijeta iz usmene predaje na nebesko, zemaljsko i podzemno prostranstvo. 

Toponim Huta

Toponim Huta je naziv brda sjeverno od kapele svetog Andrije iza sela Brezovica sa kojeg se pruža lijep pogled na čitavo Hrvatsko zagorje. Ime Huta upotrebljavaju lokalni stanovnici dok je u katastru zapisan naziv Oštri Hum. U kajkavskim krajevima je nekad postojao običaj paljenja „vuzmenki.“ To je bilo visoko stablo obloženo zimzelenim granjem, obično borovicom, koje se palilo na Uskrs u ranu zoru. Stablo je trebalo biti što višlje i na najvidljivijem mjestu. Da ne bi netko slučajno zapalio vuzmenku prije vremena, jer bi to poremetilo kozmički red i čitav trud oko gradnje vuzmenke bi bio uzaludan, uz nju se izgradila koliba koja se zvala huta ili bajta u kojoj je boravio čuvar vuzmenke. Po toj kolibi je brdo dobilo ime Huta od lokalnih stanovnika. To je idealno mjesto za paljenje vuzmenke jer je vidljivo iz čitavog Zagorja od Kalnika preko Ivančice, Macelja, sve do Žumberka.

* * *

Na kraju možemo navesti kako su naši preci, Slaveni iz Srednje Europe, Bijele Hrvatske i iza Karpata, donijeli su sobom svoju staru vjeru i svoj jezik kojim mi i danas govorimo. Taj jezik je bio praslavenski i sadržavao je mnoge elemente stare praslavenske vjere u njemu su ostali ulomci svetih pjesama iz predkršćanskog vremena. Slaveni su imali svoje kneževe, vojsku i plemenske vračeve – žrece koji su obilježavali nove osvojene prostore svojim starim vjerskim idolima. Primajući kršćanstvo dobili smo hrvatsko ime koje i danas nosimo i zahvaljujući kršćanskoj vjeri koju smo primili dolaskom u ove krajeve postali smo povijesni narod, Hrvati. Zahvaljujući tome uspjeli smo se održati do današnjih dana. Neki elementi stare vjere primanjem kršćanstva nisu nestali, oni su se sačuvali u usmenoj književnosti, jeziku, običajima, folkloru i toponimima koji nas okružuju. Iz narodnih napjeva, poslovica, zagonetki i legendi danas možemo saznati puno toga o našim precima, kako su živjeli i u što su vjerovali jer pisanih dokumenata o tome nema i nikad nije bilo. Zato smo dužni o našim starima saznati što više jer oni nisu bili bezbožnici, divljaci, već su imali svoju vjeru, svoje mitove i božanstva kao i drugi europski narodi poput Germana, Rimljana i Grka. Naši preci su bili poljodjelci i živjeli su u europskim stepama daleko od starih civilizacija i opismenili su se tek primanjem kršćanstva dolaskom u ove krajeve.26 Posebno im moramo biti zahvalni što su nam osvojili najljepši dio europskog kontinenta gdje imamo dobru klimu, more, planine i bogate ravnice.


1 Radoslav Katičić, Božanski boj – Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine, Zagreb, 2008., str. 266 i 267.

2 Hrvatski enciklopedijski rječnik, str. 336

3 Katičić, Božanski boj, str. 159 i 165.

4 Katičić, Božanski boj, str. 6, 124, 131, 132. Vidi i: Radoslav Katičić, Naša stara vjera – Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine, Zagreb, 2017., str. 17.

5 Katičić, Naša stara vjera, str. 78.

6 Katičić, Božanski boj, str. 266.

7 Katičić, Božanski boj, str. 265.

8 Radoslav Katičić, Zeleni lug – Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine, Zagreb, 2010., str. 235.

9 Katičić, Zeleni lug, str. 298 i 299.

10 Katičić, Božanski boj, str. 147 i 148.

11 Katičić, Božanski boj, str. 4. Vidi i: Katičić, Zeleni lug, str. 200.

12 Katičić, Božanski boj, str. 51.

13 Katičić, Božanski boj , str. 39, 42.

14 Katičić, Zeleni lug, str. 7, 8 i 202.

15 Katičić, Zeleni lug, str. 9, 280 i 281.

16 Radoslav Katičić, Vilinska vrata – I dalje tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine, Zagreb, 2014., str. 24. Vidi i: Radoslav Katičić, Gazdarica na vratima – Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine, Zagreb, 2011., str. 199.

17 Katičić, Božanski boj, str. 290.

18 Katičić, Naša stara vjera, str. 127.

19 Katičić, Božanski boj, str. 168.

20 Katičić, Naša stara vjera, str. 50 i 62.

21 Katičić, Božanski boj BB str. 240.

22 Katičić, Božanski boj, str. 54.

23 Katičić, Zeleni lug, str. 291.

24 Katičić, Božanski boj, str. 305 i 306.

25 Katičić, Zeleni lug, str. 383.

26 Katičić, Naša stara vjera, str. 10, 11, 25 i 26.