Kratke priče Sanje Mendek
AMBROZIJA
Branko je sišao s putničkog vlaka negdje u Slavoniji, ali ne svojom voljom, nego pod prijetnjom debelog, brkatog kontrolora: „Ne možete se voziti bez karte u mojem vlaku!“ „ Kao da je vlak njegov, on sam ga je kupio od svoje usrane, mizerne kontrolorske plaćice“, mrmljao je Branko vukući svoj poderani ruksak i vrećicu s naslikanim tulipanima jarko narančaste boje. Nije ga uopće zanimalo gdje je, u kojem gradu, jer koja je razlika između grada i grada – svi su oni isti kad si siromah, bijednik bez doma i psa. Da li zato što mu je pročitao misli, jedan gradski džukac ozbiljno je onjušio Branka i odlučio ga pratiti u stopu.
Čovjek i pas hodali su predgrađem uz željezničku prugu kraj niskih kućica i polja obraslih korovom. Branko je izvadio prljavi, poderani rupčić, obrisao oči i obratio se psu misleći valjda da će ga on razumjeti i suosjećati s njim, možda mu čak dati i kakav savjet: „Prokleta ambrozija; svuda je ima – od Zagorja do Slavonije, a ja sam alergičan na nju. Curi mi nos, kašljem, kišem, guši me. Oni lihvari u apoteci nemaju ni jedan lijek ispod pedeset kuna, a ja u džepu imam točno pedeset četiri kune i ne dam im ni lipu, pa makar me ta ambrozija utamanila. Na meni se neće obogatiti.“
Branko je već prije viđao takve kuće po Lijepoj Našoj – zapuštene, polusrušene ili bar nakrivljene, od drva ili stare cigle, neodržavane zbog smrti vlasnika ili neriješenih imovinskih odnosa, pa ga ni ova u polju kraj pruge nije iznenadila. Možda je tu nekad stanovao vlakovođa, ali sad se sigurno preselio bliže stanici u jednu od onih novih katnica, a ova drvena kućica, vjerojatno u vlasništvu željeznice, ostala je u polju na milost i nemilost suncu, vjetru i slučajnim namjernicima kakav je i on sam.
Nije očekivao da će zateći društvo u napuštenoj kućici, ali kad je ušao kroz drvena, napola razvaljena vrata koja bi mu zacijelo ostala u ruci da ih je malo jače gurnuo, ugledao je još dvoje odrpanaca, moglo bi se ljepše reći – njegovih kolega, kako sjede za prašnjavim stolom i kartaju. Džukac je ušao za njim i smjestio se kraj peći koja se dimila nimalo se ne uznemirivši zbog prisustva nepoznatih ljudi.
„Jel slobodno?“ pokušavao je Branko biti pristojan. „Pa ako nađeš još koji stolac u ovoj straćari, a ti sjedni“, obratio mu se mlađi skitnica. Stariji je samo spretno miješao karte i smješkao se ispod brčića u stilu Clarka Gablea. „Usput, ja sam Brzi. A on je Miha“, predstavio je mlađi skitnica sebe i svojeg starijeg kolegu. „Čime se baviš?“ Branka je iznenadilo Mihino pitanje. „ Ja sam turist, već deset godina“, odgovorio je namigujući,“a i vi kako vidim.“ Miha se nekako uvrijedio. „On se bavi magijom“, prošaptao je Brzi. „A, mađioničar“, nastavio je Branko promatrajući Mihine duge, spretne, pokeraške prste, „izvuci onda zeca iz šešira, pa da ga skuhamo u loncu, nekako sam ogladnio.“ „Kasnije, sad igraj s nama“, pozvao ga je Miha. „Ja vam znam samo belu“, primakao je Branko svoj stolac bliže igračima. „Može, meni nije važno, ja igram sve. Ti dijeliš“, bacio mu je Miha špil izlizanih, na mjestima i zaprljanih karata.
Večer se već odavno spustila na predgrađe slavonskog grada. Miha se odjednom digao od kartaškog stola i pogledao Brzog: „Vrijeme je da ulovimo onog zeca. Hajdemo.“
Branko se navikao biti sam, ali večeras su mu nedostajali njegovi kartaški drugovi pa se iskreno obradovao kad su se oko sat vremena kasnije vratili. I džukac ih je dočekao veselo mašući repom, a imao je i razloga – Brzi je, teško dišući, uz dvije gajbe pive doteglio i četiri kile suhih kobasica i dva kruha. Miha je nosio dvije litre kutjevačke graševine i tri šteke cigareta.
„Pridruži nam se“, velikodušno mu je Miha pružio vino, „večeras igramo do zore.“
Branku je vino udarilo u glavu, kasnije ga je presjekao pivom, ali ni od toga mu se u glavi nije razbistrilo. „ Od sada igramo za novce“, Miha je podijelio karte, „pedeset kuna po igri.“
„Jeste li vi normalni, pa ja sam bez love!“ zavapio je Branko. „Možeš platiti i u naturi“, dodao je Brzi. „Što ste vi, prokleti pederi?“ naglo se Branko digao od stola. „Ma ne“, umirio ga je Miha, „vratit ćeš dug tako što ćeš biti moj pomoćnik, kao Brzi.“ „Što, da budem tvoj rob? Da sam htio robijati, mogao sam ostati raditi u firmi od osam do četiri.“ „Ako me pobijediš, ispunit ću ti jednu želju“, obećao mu je Miha . „Imaš možda neku zlatnu ribicu u akvariju?“ rugao se Branko. „Nemoj se svađati s njim, on je čarobnjak“, sa strahopoštovanjem je rekao Brzi. „Do sada me nitko nije pobijedio“, izazivački je rekao Miha, „osim onog starog bezveznjaka, a i to je bilo slučajno.“ „I što je taj bezveznjak zaželio?“ nasmijao se Branko pomalo zbog vina, a pomalo i zbog neobičnog društva. „Tri milijuna kuna“, sa zavišću je odgovorio Brzi. „Tri milijuna kuna! I kako mu je zlatna ribica ispunila želju, opljačkala je banku?“ smijao se i dalje Branko. „Ispunio sam mu listić lota i osvojio je glavni zgoditak“, mirno je odgovorio Miha. Branko se prevrnuo sa stolice od smijeha, dopuzao do džukca i šapnuo psu na uho: „Oni su ludi, ja sam pijan, ti si jedini tu normalan.“
Brzi i Miha odvukli su Branka od džukca, posjeli ga na stolac, a Miha mu je pružajući karte rekao: „Igraj!“ „A ako neću?“ tvrdoglavo se opirao Branko. „Onda možeš napolje!“ povisio je Miha po prvi put ton.Vani ga je čekao mrak, hladnoća i ambrozija, a na stolu su tako ugodno mirisale kobasice. „Ode mojih posljednjih pedeset kuna“, s tugom je pomislio držeći karte u rukama. Izgubio je Branko te večeri ne samo pedeset, nego i pedeset puta po pedeset kuna. Od pive i vina nije više prepoznavao boje karata ni je li bacio aduta ili neku nebitnu kartu, smiješali su mu se pred očima i tref dečko i baba, sedmice, osmice, desetke, kralj srce i pik. Nakon što je po tko zna koji put tako bezveze bacio karte, Brzi i Miha su se pogledali, Miha se pokunjio i gurnuo karte prema Branku: „Uzmi, sve je tvoje, pobijedio si.“ Branko se iznenađeno i priglupo cerekao:“Moja je želja, veliki čarobnjače, da mi oprostiš ovaj dug od dvadeset i nešto tisuća kuna jer ne mislim sljedećih deset godina biti tvoj sluga.“ „To se podrazumijeva“, ponosno je rekao Miha, „rijetko naiđem na dostojnog protivnika. Ali reci mi sada koja je tvoja prava želja?“ „On ti stvarno može ispuniti sve što god poželiš“, povjerljivo mu je šapnuo Brzi. „Da, a džukac govori, samo što sad nema ništa za reći. Pa dobro, evo, ako si baš takav svemoćni mag, hajde, iskorijeni ambroziju. A kako ćeš to uraditi, hoćeš li je iščupati, spaliti, pojesti ili pretvoriti u poljske ljiljane, o veliki čarobnjače, to je tvoja stvar“, rekao je Branko i lagano spuznuo s klimave stolice na prašnjav i prljav pod pun mišjih govana i paučine.
Sljedećeg jutra probudio ga je Brzi. Zapravo, i nije bilo jutro jer u kući je bilo toplo, a peć se već odavno ugasila, jesenje sunce ušlo je kroz mutno, zamazano prozorsko staklo i ogrijalo Brankovo lice nezdrave boje. „Čuj, najbolje je da kidneš, oko kuće se mota murija. Miha je već otišao jutarnjim vlakom, a ja sad žurim na ovaj podnevni da ga stignem.“ Branko je mamurno promrmljao:“ I što ja imam s tim?“ ali je ipak dohvatio svoj ruksak, vrećicu s tulipanima i polovicu kobasice sa stola i namignuo psu:“To ćemo podijeliti kad me prođe mučnina.“
Dok je hodao prema željezničkoj stanici, razmišljao je o tome kako mu je već dosta skitnje. „Mogao bih ostati ovdje, možda se i zaposliti, unajmiti i urediti onakvu kućicu“, pomilovao je psa po glavi, „ovdje bar imam psa.“ Pogledao je u polje: „A kamo je nestala ambrozija?“
Priča je nastala na radionici kreativnog pisanja koju je vodio Miroslav Mićanović u Zaboku. Objavljena je u časopisu „Hrvatsko zagorje“ 2013. godine.
MOJA PLAVA DŽUNGLA
Moja mama jako voli cvijeće. Zato je naš mali stan pretrpan teglama i sanducima s najrazličitijim ukrasnim biljkama. U predsoblju rastu dvije ogromne paprati i veliki fikus. Mama stalno priča s njima, ponekad im čak i pjevuši, a biljke rastu, bujaju, teško je proći kroz predsoblje, a da se ne zapne o njihovo lišće. Tata kaže da je to prava džungla. Moj mali brat stavio je svog plišanog tigrića u predsoblje i rekao: Tu je naša plava đugla s tiglićem. Poslije škole ja najranije dolazim doma. Mama i tata još su na poslu, a braco je u vrtiću. Otključavam vrata i ulazim u predsoblje. Stan nije prazan, biljke me dodiruju svojim lišćem i grančicama. Moja plava džungla želi mi dobrodošlicu.
Ova kratka priča tiskana je u čitanci za drugi razred osnovne škole „Radost igre“.
NA KRAJU LJETA
Na kraju ljeta, u šumi, pokraj debelog stabla bukve izrastao je mali vrganj. Kiša nije padala mjesecima i zemlja je bila suha i ispucana, a ptice su uzaludno u presušenom koritu potoka tražile vodu. Mali vrganj ispod mahovine, sa svojom malim tamnim klobukom, bio je nezamjetan. Sanjao je o tome kako će postati velika gljiva, prerasti mahovinu i gledati slobodno oko sebe, bez da mu itko zaklanja pogled.
Malu gljivu otkrili su jednog jutra sjenica i kos dok su na tlu tražili sjemenke i kapljice rose .
„Ti si jedina gljiva u ovoj šumi“, zadivljeno mu je rekla sjenica.
„Ove godine nema ni cvijeća, ni gljiva, a ni slatkih crvenih bobica“, progunđao je kos.
Malo dalje uzdahnuo je stari panj: “Nema kiše. Ne pamtim takvu godinu, a pamtim ja svašta. Sjećam se kad sam bio veliko drvo, u mojoj krošnji svakog dana su pjevale ptice, a gusjenice ispod moje kore postajale su leptiri. Otkad su me posjekli, k meni nitko ne dolazi. Evo, jučer je do mene doskakutala jedna žaba, preskočila me i odskakutala dalje. Ni dobar dan mi nije rekla. Star sam, suh i osamljen“, jadao se panj.
„A što bi ti, stari, da je kod tebe svaki dan tulum. Nije ni nama pticama lako. Žedne smo, gladne, živimo od danas do sutra, a ipak pjevamo, lepršamo, skakućemo, plešemo“, odcvrkutao je kos.
„Čekamo kišu da otplešemo Pjevajmo na kiši“, cvrkutnula je sjenica.
Vjetar je isprva sasvim tiho prošao kroz krošnje, a onda huknuo glasnije. Oblaci su došli za vjetrom i prekrili sunce. Kiša je pljusnula naglo, s bljeskom munje. Niz deblo bukve slijevao se mali potočić kišnih kapi i natapao mahovinu i zemlju oko malog vrganja. On je duboko udisao mokri šumski zrak i upijao vlagu cijelim svojim tijelom. Stari panj pjevao je svojim staračkim glasom dok je kiša pljuštala po njemu. Sjenica i kos plesali su zajedno s kišom na starom panju oponašajući plesne korake iz svojih omiljenih filmova.
Sljedećeg jutra, dok je šuma bila još mokra od pljuska, vrganj se probudio s novim, velikim klobukom. Iznad sebe nije više vidio zelenu mahovinu, već sunce koje je sjalo kroz granje bukve.
„Hej, društvo, pogledajte me, narastao sam, sad sam velika gljiva!“ ponosno se pohvalio panju i pticama koje su visoko na stablu na zrakama jutarnjeg sunca sušile svoje perje.
Sjenica i kos sletjeli su do vrganja. Sjenica ga je kvrcnula kljunom: „To ti je da se ne praviš važan. Zbilja ti je lijep klobuk.“
„A mene, starca, nitko ni da pogleda“, uvrijeđeno se javio panj.
Vrganj i ptice okrenuli su se prema mjestu odakle je dolazio starčev glas, ali stari truli ostatak posječenog hrasta nisu opazili.
„Pa tu sam gdje sam i bio, korijenje mi je još uvijek duboko u zemlji, zar me ne vidite?“ čudio se panj.
Tek kad su malo bolje pogledali, vidjeli su da je panj obrastao mahovinom, gljivama i da na njemu cvatu ciklame. Kraj panja bila je velika lokva vode zaostala od nedavnog pljuska.
„Pa ti si se, stari, pretvorio u cvjetni vrt“, zazviždao je kos.
„Da, a imam i jezerce u kojem žabice krekeću svaku večer“, ponosno je izjavio panj, „svaku večer uživam u njihovom koncertu.“
Sjenica i kos sletjeli su na panj. Sjenica je skakutala po mahovini, a kos joj se ubrzo pridružio pa su zaplesali zajedno dok im je vrganj iz daljine dirigirao takt svojim klobukom.
Na kraju ljeta šuma je bila ponovno puna cvijeća, gljiva i ptica.
STARI BICIKL
Veliki stari ženski bicikl s potrganim žbicama i probušenom gumom godinama je čamio u šupi. Pod debelim slojem prašine, u društvu s drugim odbačenim stvarima – starom peglom, koritom i dječjim kolicima, živio je od uspomena. Prisjećao se bicikl boljih vremena.
„Nekad sam bio koristan“, razmišljao je. „Stvoren sam da bih služio ljudima i služio sam im, vjerno i odano. Još se sjećam dana kad su me iz tvornice dopremili u veliku robnu kuću. Bio sam tada mlad, snažan, napravljen od najboljeg željeza, ponosan na svoje nove gume i lijepu zelenu boju kojom su me premazali u tvornici. Čeznuo sam za vožnjom, za cestom, želio sam čuti škripanje svojih guma i zvuk svojeg novog zvonca. Nestrpljivo sam čekao svojeg budućeg vlasnika. Kupio me jedan mladi bračni par koji mi se odmah, na prvi pogled, svidio. Dugo su me razgledali, isprobavali moje zvono i kočnice, gledali cijenu, malo se mrštili, a onda je čovjek rekao svojoj ženi: „Malo je preskup za naše plaće, ali uzet ćemo ga, dobar je to bicikl. Kad krene u školu, i naša se Marija može voziti na njemu.“ I tako je počeo moj nov, uzbudljiv i prekrasan život. Cijela obitelj vozila se na meni, otac, majka i mala djevojčica, na meni su prevažali torbe sa živežnim namirnicama, kantice s mlijekom pa čak i vreće s cementom dok su gradili kuću. Vozio sam ih na izlete, na posao i u školu. Ah, kako sam jurio kad se mala Marija utrkivala sa svojom prijateljicom na povratku iz škole, kako sam zvoncao i škripao gumama! Koliko puta smo završili u grabi, ja s iskrivljenim upravljačem, a ona s ogrebanim koljenima. Uvijek sam pazio da ne padnem na nju, padao sam postrance, nekoliko puta savio sam blatobran i ostao bez lanca, ali svaki naš pad sretno je završio. Najviše sam uživao kad bi se Marija i njezina prijateljica zajedno vozile na meni, Marija za upravljačem, a prijateljica otraga. Djevojčice su se smijale, pjevale i krivudale cestom, a moje zvonce pjevalo je s njima. A onda bi se zaustavile na livadi, ostavile me u visokoj travi i pošle brati cvijeće. Kako sam tada bio sretan! Ali, vrijeme je prolazilo. Moji vlasnici kupili su automobil i sve su se rjeđe vozili na meni. I Marija je zaboravila na mene – za rođendan je dobila novi bicikl s pet brzina i ja sam završio u šupi. I što će sad biti sa mnom? Hoće li me baciti u smeće, pretopiti moju željeznu konstrukciju u običnu željeznu masu od koje će napraviti tko zna što, možda dio kakvog auta? Ali ja sam još snažan, nije važno što su mi žbice potrgane, a zelena boja izblijedjela, ja sam još uvijek bicikl, pravi, starinski, željezni. Nisam kao ovi današnji plastični bicikli koji se začas pokvare, ja još uvijek mogu voziti.“
Tako je uzdisao stari bicikl u prašnjavoj šupi. Jednog dana, na početku jeseni, neki je čovjek cijepao drva i povremeno pogledavao u bicikl. Kad je završio s cijepanjem i uredno složio drva uza zid šupe, došao je vlasnik kuće, šupe i bicikla. „Dobro ste ovo složili, Josipe“, obratio se radniku, „koliko sam vam dužan?“ „Sviđa mi se ovaj vaš stari bicikl“, rekao je Josip, „za koliko biste ga prodali?“ „Ma, uzmite ga samo“, rekao je vlasnik, „ja ionako ne znam kud ću s njim.“ I tako je Josip donio doma stari potrgani bicikl. „Ovo je za tebe“, rekao je svojoj kćeri Magdaleni, „sad više ne moraš ići u školu pješice.“ „Oh, tata, tako je ružan i staromodan, nitko se više ne vozi na takvom biciklu“, razočarano je uzdahnula Magdalena. „Popravit ću ja njega, bit će on lijep, vidjet ćeš. A kad se opet zaposlim i dobijem prvu plaću, kupit ću ti novi bicikl, kakav god hoćeš“, obećao joj je otac. Cijelo poslijepodne Josip je popravljao bicikl. Kupio je nove zračnice, zamijenio lanac, spojio potrgane žbice i premazao ga zelenom bojom. „Osjećam se kao da sam ponovno rođen“, pjevuckao je pomlađeni bicikl, „jedva čekam da osjetim cestu pod svojim gumama.“ Sljedećeg dana Magdalena je pošla u školu na starom biciklu. „Rugat će mi se učenici kad vide na čemu se vozim“, tužno je pomislila. Prvi ju je spazio Ivan i povikao: „Hej, Megi, kakvu to starudiju voziš?“ Iza Ivana se pojavio Mladen. Njemu se Magdalena oduvijek sviđala, ali bio je previše stidljiv da joj to prizna. On je znao da je Magdalenin otac bez posla i da su oni siromašni. „Ništa ti ne znaš, Ivice“, samouvjereno je dobacio Mladen, „takvi stari bicikli ponovno su u modi.I ja ću sutra dovesti svoj.“ Poslije škole Mladen je odjurio kući i već s vrata upitao oca: „Tata, je li onaj bakin bicikl, koji je kupila u Čakovcu dok je bila mlada, još uvijek na tavanu?“ „A gdje bi bio“, progunđao je otac, „već sam ga stoput htio baciti u smeće, ali baka ga ne da.“ „Ti bi ga bacio, ali mene podsjeća na moju mladost, kad smo se tvoj otac i ja skupa vozili na njemu“, umiješala se ljutito baka. „Bako, bakice“, umiljavao se Mladen oko bake, „mogu li posuditi tvoj bicikl i sutra s njim otići u školu?“ „Možeš“, uzdahnula je baka, „ali pazi na njega.“
Mladen je bakin bicikl očistio od prašine, »napumpao» gume i sutradan se ponosno na njemu odvezao do škole. Htio je Magdaleni pokazati da nije jedina koja se vozi na starom biciklu. Svi su primijetili Mladenov i Magdalenin stari bicikl – i učitelji i učenici i prolaznici, čak su im iz automobila trubili i pozdravljali ih uvijek pomalo nervozni vozači. Svatko tko bi ugledao njihove bicikle, prisjetio bi se svojeg starog zaboravljenog bicikla na tavanu ili u šupi i uspomena koje ga vežu uz njega. I ubrzo je cijeli gradić bio prepun starih bicikala.Vozili su ih svi – nastavnici, učenici, čak i poslovni ljudi koji su kod kuće ostavili svoje automobile, a do posla stizali biciklom. Magdalena je bila presretna – nitko joj se više nije rugao, a ona i Mladen svakog su dana polako okretali pedale svojih starih bicikala da bi im put do škole bio što dulji, a oni imali više vremena za pričanje. I Magdalenin bicikl bio je sretan – oko njega bilo je mnogo njegovih vršnjaka, starih bicikala, s kojima se, kad su njihovi vlasnici otišli u školu ili na posao, prisjećao prošlosti, ali i pravio planove za budućnost.
Magdalenin otac zaposlio se i kad je dobio prvu plaću, održao je svoje obećanje i odveo Magdalenu u dućan s biciklima. „Evo, kćeri, pogledaj i izaberi bicikl koji ti se najviše sviđa“, rekao joj je otac. Magdalena je neodlučno razgledavala bicikle, a onda rekla ocu: „Znaš, tata, ja ne želim novi bicikl, navikla sam se i zavoljela svoj stari bicikl. Volim čuti zvoncanje njegovog zvona, sviđa mi se njegova zelena boja i široke pedale, a i nitko se više ne vozi na novim biciklima sa šest brzina. Hit su stari bicikli.“ „Dobro, kćeri“, nasmijao se Josip i izašao s Magdalenom iz dućana, „onda si i ja moram negdje nabaviti stari bicikl da se s njim vozim do posla i budem u trendu.“
Priča „Stari bicikl“ objavljena je u zborniku „Susret riječi“- Bedekovčina 2005. godine.