Povratak na arhivu

Pjesme Petre Gorički

autor: Petra Gorički, 05. siječnja 2017.

B612

Pričali su mi nekoć o poljima lavande

na jugu Francuske.

Sjetio sam se jutros,

tumarajući u magli buđenja,

kako bih mogao spakirati kofere,

staviti ti povez na oči

i potajno te odvesti tamo.

Ali bio sam prezauzet skiciranjem osobne slobode.

Htio sam te vezati za sebe,

a ujedno biti slobodan,

mijenjati boju sunca u plavičastome okviru neba.

Stvoriti od tebe zlatnoga kanarinca

u bijeloj shabby chic krletki

koji bi pjevao

u skladu s notama

Pachelbelova Kanona

u D-duru.

Bio sam prezauzet rušenjem polica

s knjigama o poznatim ljubavima

Paola i Francesce, Dantea i Beatrice, Tristana i Izolde,

koje su mi uvijek bile nesnosne,

čak i gore od mojih vlastitih.

Prezauzet slaganjem neodgovarajućih fragmenata

naše vlastite priče,

premještanjem oblaka sa svojega na tvoje nebo.

Možda i jesam bio sebičan,

glumeći pticu selicu

i odlazeći na jug svaki put

kada si od mene zatražila istinu.

Radije sam te prepustio

moru lažnih nadanja,

bio Mali Princ na asteroidu B612.

Pakiram kofere i odlazim,

bez onoga maloprije spomenutoga poveza na očima.

Spelujem ti objašnjenje:

Čitaj između redaka.

 

Pjesma je objavljena u zborniku radova 10. recitala ljubavne poezije „Željka Boc“ – „Hod se nastavlja“  2013. godine te je nagrađena 1. nagradom stručnoga povjerenstva i nagradom publike.

 

LA VIE EN ROSE

otplesavši posljednji can-can

stanu drvene figure konjića

i vrtuljak strasti

izgubi svu čar

ostade samo napola iskorištena sreća

koju mi proda neki kentaur

s Olimpa

i orke pobjegle s obala

Katalonije

 

Big Ben otkucao je

posljednje sekunde

prije nego sam u ponoć

usred kišnog

Londona

poput Pepeljuge

izgubila iznošene crvene

cipelice posuđene od

Dorothy

ne dočekavši da zacijele

rane ljubavi zadane

neprijateljski, s tri udarca

tupim nožem u

srce

 

nehajno odjevena u stihove

Cohena

brojim dane po boji

smokvinoga lišća

uhvaćena u groznicu samotnog

jutra

dana

noći

sanjajući ritam Portugala

i nas dvoje

na ulicama Lisabona

 

slomljena pogleda

tupo uperenoga u

daljinu u kojoj ostade

neki bolji

život

neki Istanbuli i šarene

vaze nezaboravnih trenutaka

i dalje samo sjedim

kraj prozora

umotana u bezlično smeđu

deku s uzorkom turskih ćilima

čekajući da

niknu prve kupine

i ružičasto biserje

japanskih trešanja

 

zvijezda večeri povlači se

s pozornice

davno propaloga cabareta

 

ja

klaun

svoje vlastite ironije

Edith Piaf u ulozi života

prestajem igrati tvoje

igre

 

previše puta

glumila sam za publiku

u kojoj si uvijek bio

samo

ti

 

u ovome ruletu

na moskovskome Crvenom trgu

ja nikad ne gubim

 

Pjesma je objavljena u zborniku radova 10. recitala ljubavne poezije „Željka Boc“ – „Hod se nastavlja“  2013. godine.

 

 

PORTULANSKA KARTA

U ponoć, kao i obično,

namještam satove na vrijeme

tvoje vremenske zone.

Ucrtavam koordinate tvojih koraka

na kartu svojih uspomena.

Sto tri stupnja istočne geografske dužine,

dva stupnja sjeverne geografske širine.

Ostavljajući za sobom

tragove umornih nogu,

tonem u jedanaest tisuća trideset i četiri metra

duboku tamnu komoru.

Gubimo dane prelazeći sa zapada na istok,

vijećamo poput vitezova Okrugloga stola.

Ti, Lancelot.

Ja, tvoja Guinevere.

Da budem tvoja sigurna luka,

vjetar tvojim jedrima?

Pa da ne strepim nad sjenama

orkanskih visova

u staklenoj prizmi Sargaškoga mora.

I ne budem samo još jedna

razglednica iz Singapura.

 

Pjesma je objavljena u zborniku radova 11. recitala ljubavne poezije „Željka Boc“ – „Hod se nastavlja“  2014. godine.

 

 

ČAROBNA ŠUMA

Kapima kiše ispisujem tvoj portret

na platnu satkanome

od jesenskoga lišća,

svaku boru utkanu osmjesima.

Umačem kist izrađen od devine dlake

u tečnost boje karamela,

kako bih mogla naslikati tvoje oči,

naći onaj osjećaj svoje izgubljenosti

u tvome pogledu.

I ponovno se izgubiti.

Izgubiti se u riječima, bojama, stihovima.

Ne trebam kompas,

niti mahovinu sa sjeverne strane staroga hrasta,

svjetlost zvijezde Sjevernjače.

Samo odsjaj s druge polutke,

veličanstvo Južnoga križa.

Da ponovno postanem slikar

u čarobnoj šumi tvoje ljubavi.

 

Pjesma je nastala u listopadu 2014. godine.

 

 

 

143,5

143,5 cm.

Standardna udaljenost između tračnica.

Udaljenost s koje mogu osjetiti

miris tvoga parfema

dok mi u krevet nosiš

slasne američke palačinke s jagodama i čokoladom.

Moje najdraže.

Dobro jutro.

Poljubac u čelo.

Mreškanje tvojega nosa

kad te poškaklja moja nestašna kosa.

Prstima iscrtavam plavičaste vene

tvojih ruku.

Ispisujem karte nekoć traženih Indija.

Pronašla sam te.

 

Pjesma je nastala u kolovozu 2015. godine.

 

 

AMNEZIJA

Ja sam Amnezija,

suicidalnoga pogleda

u krvavo crvenoj haljini.

Zaboravih ti ime.

 

Otisci stopala u tepihu,

proliveni lak,

tragovi se naziru.

Zaboravih tvoje lice.

Zaboravih tvoje poljupce.

 

Beznačajno lupkanje

noktiju po staklenome stolu

dok nekoć slavna pjesma

na potrganome gramofonu,

prokleto zastajkujući,

svira.

 

Zaboravih na suze.

Zaboravih na iskrenost osjećaja

i ljepotu maštanja.

Treperavo svjetlo

magično

odbija kukce sjećanja.

 

Ja sam Amnezija,

u krvavo crvenoj haljini

i žutim štiklama.

 

A ona druga,

ona je Uspomena.

 

Pjesma je objavljena u zborniku radova 8. recitala ljubavne poezije „Željka Boc“ – „Hod se nastavlja“  2011. godine.

 

 

ČOVJEK

Zbog tebe u vrtovima rascvjetalih ruža osjećam mirise zime.

Sjećanja sam zatvorila u krletku vremena.

Ne sjećam se više dodira tvojih ruku:

kako su se naši prsti ispreplitali u vječnosti.

Pamtim samo tvoju nepogrešivu sposobnost

da uništiš ono što najviše voliš,

tvoje ime ispisano kristalima leda u ranim prosinačkim pahuljama snijega.

 

Htjela bih te voljeti, zato te volim

onim slijepim sanjarskim očima.

Ponekad.

 

Gradim sjetne zidove oko sebe, navlačim zavjese.

Pronađi me u vremenu kada ti je bilo stalo do mene.

 

Pitam se je li život samo fragment snova?

Ili iskustvo ipak pobjeđuje

bubnjeve koji pulsiraju u ritmu srca

čije je vibracije teško nadvladati?

 

Opet tražim upute za rukovanje životom,

skrivam znakove koji otkrivaju čežnju.

 

Teško te puštam jer sam Čovjek.

 

Pjesma je nastala u prosincu 2011. godine.

 

 

IZGUBLJENA

Crnim tušem ocrtavam

Ionako tužne oči.

Tražim boje, malo sreće.

Izgubila sam dušu sanjara.

 

Boje na paleti ljubavi

Isprala je studena kiša i uzaludne suze.

Vrijeme se opire pokretima kazaljki na satu.

Osjećaji pune kovčeg zablude.

 

Ti si crvena prašina nošena olujom.

Nestao si, a uspomene blijede.

Ostaje samo praznina.

 

Tražim ključ sudbine.

Virim kroz uzak otvor života.

Vrisak boli para zrak.

 

Pjesma je nastala u rujnu 2010. godine.

 

 

KNJIGA SJEĆANJA

Prerezala sam žice

Što su me nekad oživljavale

U lažnome osjećaju života.

Oko mene

Tišina koja je neshvatljiva,

Izricanje tvoga imena.

Upisujem te u svoju knjigu

Sjećanja.

Nisi gost. Ostaješ.

Hodamo prema izlazu.

Hodamo u tišini.

Svaki sa svojim mislima.

Sada nekako drugačiji.

Međusobno povezaniji.

Svrhovitiji.

Osjećam život što izvire u

Ponoru svoga očitovanja.

Tama se raspukne poput
Prenapuhanoga balona.
Svjetlost kao udarac u lice.

Udah para pluća.

Živimo; mokri i slijepi

Zaljubljeni poput leptira.

 

Pjesma je objavljena u zborniku radova 9. recitala ljubavne poezije „Željka Boc“ – „Hod se nastavlja“  2012. godine.

 

 

 

VERONIKA

Vrijeme obuveno u cipele od koralja

otima se spoznaji o prolaznosti svega.

Gorčina kave ujutro

vraća nas na mjesto zločina.

Kupovali smo budućnost  pričanjem o prošlosti,

o nekim vremenima koja se sada čine tako dalekima,

nepovratno izgubljenima,

poput kraljevstva iza sedam gora.

Tkali smo veo priča,

stvarali vlastite legende.

Mitološka bića začarana ljubavlju

više se nisu činila tako pogrešnima, nedorečenima.

Bila sam tvoja princeza,

zapravo, više Veronika,

zazidana u četiri zida

teorije relativnosti.

 

Pjesma je objavljena u zborniku radova 9. recitala ljubavne poezije „Željka Boc“ – „Hod se nastavlja“  2012. godine.

 

 

O AUTORICI

Petra Gorički rođena je 17. svibnja 1994. godine. Osnovnu je školu pohađala u Mariji Bistrici, a gimnaziju u Zlataru. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu završila je preddiplomski studij engleskoga i portugalskog jezika i književnosti. Za sebe kaže da je oduvijek bila sanjar, ljubitelj tišine, izgubljena duša koja se pronašla u stihovima i pričama. Osvojila je prvu nagradu za pjesmu „B612“ na Recitalu ljubavne poezije „Željka Boc“ u Mariji Bistrici 2013. godine. Pjesme su joj uvrštene u zbornike ljubavne poezije „Hod se nastavlja“ , a priče u zbornike literarnih radova Državne smotre LiDraNo.