Povratak na arhivu

Pobuna seljaka u Podgrađu 1866.

autor: Darko Lacković, 30. listopada 2016.

Hrvatsko zagorje je kroz stoljeća bilo poznato po pobunama, ustancima i nemirima nezadovoljnih i ugnjetavanih seljaka. Najveći broj buna bio je manjeg opsega, kako po broju sudionika, tako i po prostornoj rasprostranjenosti te stoga i malo poznato običnoj javnosti, ali i slabo istraženo u hrvatskoj historiografiji. Osim najpoznatije i najraširenije Seljačke bune 1573. koja je vjerojatno jedva dotakla područje Bistrice[1], relevantno za bistričko područje valja svakako spomenuti pokret protiv vještica 1691. koji karakterizira hvatanje ljudi i optuživanje zbog magije[2]; napad na bistričku gospoštiju i bistričkog kapelana Eduarda Finka 1848.[3]; seljačke nemire i napad na općinskog načelnika i bilježnika u kolovozu 1883. djelomice zbog osvete uhićenih seljaka, koji se pobuniše zbog odluke lokalnih vlasti za ograđivanjem općinskog pašnjaka u svrhu privođenja namjeni školskog vrta[4], a djelomice i zbog pročitanih oglasa s općinske zgrade te grbova i natpisa koji su bili protivni Hrvatsko – ugarskoj nagodbi, kao i zloporaba općinskih službenika.[5]

Jedan od takvih događaja zbio se u Podgrađu 1866. u tadašnjem kotaru Marija Bistrica, kada su se pobunili seljaci iz sela Podgrađa, Tugonice, Selnice i Huma, a koji su do ukidanja kmetstva bili kmetovi na gospoštiji Podgrađe. Seljaci su vodili dugogodišnji spor protiv tadašnjeg vlasnika Podgrađa, grofa Antuna Schlippenbacha iz razloga što su mislili da više nisu obvezatni na davanje daća za šumske i izvanselišne težake.

Kako bi uzroci bune bili jasniji, potrebno je objasniti čitav društveno-ekonomski okvir toga vremena, osobito legislative nakon ukidanja kmetstva 1848. i činjenicu da su, unatoč odluci o ukidanju kmetstva, feudalni odnosi ostali i dalje dijelom na snazi.

Neurbarska ili izvanselišna zemlja ostala je i dalje u vlasništvu vlastelina (temeljem ugovora uživa ju seljak i za to plaća novčanu ili naturalnu daću), a selišna ili urbarska zemlja prešla je u vlasništvo kmetova, čime prestaje obveza urbarskih daća i davanja tlake i desetine s te zemlje, kao i davanje crkvene desetine. Ukidanje desetine se, međutim, ne odnosi na davanje desetine od vinograda ili gornice, koja se i dalje morala plaćati od uroda vinograda. Seljaci su patentom iz 1853. mogli otkupiti izvanselišne zemlje (za sve ostalo vrijedili su propisi kao i do 1848.), ali dok to ne učine, moraju i dalje plaćati sve daće. Bivši gospodari su također imali pravo tzv. nazadotkupa, čime su mogli isplatiti seljake i dobivati natrag svoje posjede, što se redovito zbog neimaštine seljaka i radilo. Procjena je da su u zagrebačkoj županiji, kojoj je tada pripadao i kotar Marija Bistrica, na takav način 15.000 seljaka oduzeti vinogradi koje su oni već bili na neki način prije platili u vrijeme njihovog podizanja.[6] Patentom iz 1857. seljaci su mogli besplatno drvariti, pasti stoku, žiriti i loviti u šumama koje su do tada bili uživali. Vlastelinske šume također su mogli koristiti, ali uz odgovarajuće radne ili novčane naknade, što su seljaci nerijetko odbijali plaćati i što je do kraja 19. stoljeća bilo razlogom sukoba s lugarima, ali i razlogom više pobuna u Hrvatskoj. Šume su zbog unosnog poslovanja u prodaji drvne građe, njihovi bogati vlasnici nastojali na svaki način zaštititi. Unatoč ukidanju gornica i poništenja mogućnosti tzv. nazadotkupa vinograda koje je zakon iz 1853. dopuštao, otkup činženog zemljišta tekao je vrlo sporo sve do početka 20. stoljeća. Zbog povlaštenog položaja bivših zemaljskih gospodara u zemljišnorasteretnim postupcima, seljaci su otezali s obvezama davanja daća i poreza, ali i zbog vlastite nelikvidnosti. Posljedično, dolazilo je do utjerivanja duga, koji su vlasti provodile nerijetko i silom, a u ovrsi su im bili na raspolaganju oružnici i vojnici. U to vrijeme položaj seljaka bio je čak možda i gori nego kad su imali status kmeta, s obzirom da su i dalje morali davati tlaku te plaćati naknade za koje nisu imali dovoljno izvora.[7]

Spomenuti seljaci nakon dugogodišnjeg spora protiv lokalnog vlastelina dobili su uvjeravanja nadležnog kotarskog suda u Mariji Bistrici i tadašnjeg suca Dragutina Baloga, da su prema patentu iz 1853. dužni davati šumske težake sve dok se ne otkupe od tih podavanja i dok ne postanu stvarni vlasnici spomenutih šuma. S obzirom da su seljaci tvrdili da nisu uživali pravo drvarije iz vlastelinove šume, već da sami posjeduju zajedničku šumu, grof Antun Schlippenbach dokazao je u priloženim obračunima daće da su seljaci do 1848. bili dužni davati dva težaka od jednog selišta godišnje i da moraju gospoštiji Podgrađe davati i dalje drvariju u iznosu od 1 forinte i 20 krajcara po selištu na godinu.[8]

Urbarski odbor je krajem 1862. prihvatio zahtjev vlastelinstva i odluku kotarskog suda sa zaključkom da seljaci moraju platiti sve zaostatke od 1848. do 1859. i to u šest obroka s tim da prvi obrok dospijeva u roku dva tjedna. U obrazloženju je navedeno da su bivši podložnici i do 1848. davali urbarske težake kao naknadu drvarenja, što nije nikada ukinuto pa prema tome preostaje i dalje obveza plaćanja dok se ti odnosi ne urede preko urbarskog suda. Jednako tako nisu patentom ukinute niti obveze ručnog i teglečeg težaštva, koje su seljaci davali do 1848. za šume koje su koristili kao višak preko urbarske kompetencije.[9]

Unatoč žalbi seljaka Namjesničkom vijeću, konačna odluka nije promijenjena osim sniženja daće na dva težaka i sniženja novčane daće na 20 krajcara u srebru po sesiji na godinu. Nakon toga seljaci se žale na Dvorsku kancelariju kojoj pokušavaju dokazati kako nisu nikad davali težake za obje šumske daće i da kako nikad nisu postojale izvanselišne šume te su se pozivali na urbarske terezijanske regulacije. Dvorska kancelarija odbacila je tvrdnje seljaka i prihvatila Schlippenbachove dokaze obračuna daća i u potpunosti prihvatila odluku Namjesničkog vijeća.[10] S takvim ishodom, seljaci pokušavaju što više odgoditi isplatu zaostalih daća, što im i na neki način i uspijeva zbog tadašnjeg teškog unutarnjepolitičkog stanja i rata 1866.[11]

U nastavku je pregled osuđenih seljaka, veličina selišta, zaostaci u novcu prema svakom dužniku, iznosi rata i otkup jednogodišnje daće[12]:

Broj tekući  

 

 

Ime i prezime dužnika

selište  

Ukupni odkup zaostataka od god.848 do uključivo 859.na temelju likvid.zapis pod A.iznosi u aust.vred.

 

Od ukupno odkupa zaostataka od god.848 do 859.svaka pojedina od šest ratah iznaša u aus.vred.

 

Odkup jednogodišnje daće iznosi u aust.vred.

f x f x f x
  1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

11

12

13

14

15

16

17

18

19

20

21

22

23

24

25

26

27

28

29

30

31

32

33

34

35

36

37

38

39

40

41

42

43

44

45

46

47

48

49

50

51

52

53

54

55

56

57

58

59

60

61

62

Ilić Katana val.

Biškup Josip

Haklin Andraš

Hrupelj Andraš

Pežić kralj Štef

Ivanček Petar

Matok Pežić Andraš

Ivanček Andraš

Belas Štefan

Filipović Tomaš

Bahmet Štefan

Kišak Andraš

Vajdić Ivan

Purgar Juraj

Bukvić Valent

Mitrečić doln. Ivan

Mitrečić gorn. Štef

Cavur Andraš

Cavur Juraj

Knežić Josip

Kreber Peter

Gajski Janko

Srebak Gjuro

Pozajić Andraš gor.

Hanžek Matia

Hoić Josip

Pozajić Mate dol.

Čukman Andraš

Miketić Andraš

Horvat Andraš

Grgić Josip

Trčak Petar

Škuranec Petar

Kamenar Štef

Bugar Matia

Popek Štefan

Bukvić Stanko

Galović Tomas

Lovrišak Janko

Totović Pavel

Jakopec Andras

Klemar Stefan

Šimunec Štef dol.

Habazin Janko

Klancir Gjuro

Šimunec Petar gor.

Mesar Joso al. Stub

Cernički Gjuro dolj.

Čevko Andraš

Crnički gorn. Štef

Birman Simun

Gregurić Ivan

Habazin Josip

Ptiček Gjuro

Lezaić Gjuro

Kranjec Peter

Ivak Štef

Jekačić Andraš

Sever Andras

Perlić Joso mali

Perlić Josip vel.

Skuliber Andraš

1

1

1

1

2

1

2

1

1

1

1

1

1

1

2

2

1

1

2

1

1

1

1

1

1

1

1

2

1

1

1

1

1

1

1

1

2

1

1

1

1

1

1

1

1

1

2

1

1

1

1

28

18

16

23

63

64

54

69

65

21

10

16

92

102

60

54

61

13

73

180

121

106

143

59

98

96

15

37

32

32

37

58

75

44

44

21

136

75

42

34

38

37

30

21

21

73

77

77

58

56

25

21

33

39

60

39

50

35

90

54

52

29

35

90

80

10

5

60

30

10

50

80

40

90

90

60

95

50

50

60

80

5

85

70

60

22

80

55

55

80

80

60

10

10

50

60

65

85

80

45

50

70

70

80

70

20

70

90

9

90

40

70

30

60

50

40

4

3

2

3

10

10

9

11

10

3

1

2

15

17

10

9

10

2

12

30

20

17

23

9

16

16

2

6

5

5

6

9

12

7

7

3

22

12

7

5

6

6

5

3

3

12

12

12

9

9

4

3

5

6

10

6

8

5

15

9

8

4

72

15

80

85

50

67

10

55

85

50

75

80

40

15

15

10

32

25

25

10

30

67

83

97

45

10

53

30

42

42

30

80

60

35

35

50

75

60

77

47

30

7

50

50

25

95

95

80

45

20

50

61

65

15

65

40

95

5

10

75

90

2

1

1

1

5

5

4

5

5

1

1

7

8

5

4

5

6

6

15

10

8

12

4

8

8

2

3

2

2

3

4

6

3

3

1

12

6

3

2

3

3

2

1

1

6

6

6

4

4

2

1

2

3

5

3

4

2

7

4

2

27

57

40

92

25

32

55

77

42

75

87

40

70

47

7

55

16

12

12

5

15

83

7

98

22

5

31

15

71

71

15

90

30

67

67

75

77

30

50

88

23

15

53

75

75

12

47

47

90

72

10

75

80

32

7

32

20

97

52

55

37

45

 

Dana 25. svibnja 1866., doduše neuspješno provođenje ovrhe od strane kotarskih (Gjuro Hondvej), vlastelinskih (Jakov Miškulin) te općinskih (Gjuro Pozaić, Petar Šimunec, Ivan Mahmed, Stjepan Husinec) službenika uz pratnju oružnika (Josip Paulik i Pavao Sabarelo), odgodilo se za nešto kasnije. Naime, seljaci su bili upoznati s dolaskom sudskog povjerenstva jer je isti bio prije pred crkvom oglašen pa su se dogovorili kako će dolazak istog najaviti pucanjem iz mužara, što su i učinili kod kuće Stjepana Cavora, što je bio znak okupljanja i sprečavanja ovrhe.[13] Jedna skupina od „…preko 100 ljudi…“[14] skupila se u kući Jakoba Biškupa u Podgrađu, kućni broj 2[15], gdje se trebala dogoditi pljenidba svinja (među kojima su bili i kasniji osuđenici: Petar Skuliber, Vid Maček, Petar Gajski, Mijo Prlić, Mato Pugar, Juro Bukvić, Petar Hanžek, Jakob Popek, Stanko Pezić i Stjepan Hoić), dok se druga skupina okupila na brijegu iznad sela, naoružani priručnim alatima.[16]

Krajem iste godine odobreno je po Namjesničkom vijeću, uredovanje brahija od jedne satnije vojnika koji su trebali silom obaviti ovrhu.[17] Na čelu s kotarskim sucem Dragutinom Balogom i satnikom Antunom Sterczom, upala je spomenuta satnija 8. prosinca u samo selo, iznad kojega su se ponovno okupili naoružani seljaci. Prilikom dolaska vojske, čula se po okolnim brjegovima pucnjava, ali i zvonjava kod kapele sv. Roka, što je bio dogovoreni znak za upozorenje. Zbog ranog dolaska mraka u zimskim mjesecima, vojska se povukla u Schlippenbachov dvorac u Podgrađu[18]. Sutradan, u nedjelju,u 9 h krenuli su u selo gdje su ih dočekali ponovno „…više stotinah ljudih iz bližnjih selah (do 400), te se sasvim strategički ponamjestiše na vojničtvo čekajući sa oružjem u rukuh (puške, željezne vile, kosiri a ponajviše toljage).“[19]Jedan od seljaka je nosio bijelo-žutu zastavu, a na „…persih mu bilo pričverštjeno vlastoručno pismo bana Jelačića obćini, kojim javlja, da je tlaka ukinuta.“ [20] Seljaci nisu dali sucu Balogu govoriti, a potom su udarili na juriš te prilikom nastupa satnika Stercza napali i njega koji se jedva obranio sabljom od dva napadača, usput zapovjedivši vojsci napad na seljake. U obrani satnika, stražmeštar je probo seljaka koji je odmah pao mrtav. U pucnjavi su pale i daljnje žrtve, a vojska se ponovno povukla. Seljaci se okupiše na rubu šume odakle su pucali na vojsku i tom prilikom raniše poručnika Molnara u oko.[21]Ubijeno je nekoliko seljaka– Juro Haklin, Petar Pezić, Jakob Bukvić i Stjepan Cavor,  a više ih je ranjeno (Valent Šimunec, Ivan Bukvić, Ivan Prlić, Janko Šimunec i Valent Hrupelj), dok je na strani oružništva ranjeno dvoje ljudi. Na strani vojske cesarske i kraljevske pukovnije grofa Gyulaya, ranjeno je, osim spomenutog poručnika, i pet vojnika).[22]

Vojska se morala ponovno povući u Schlippenbachov dvorac, zatraživši pojačanje iz Zagreba na što su se seljaci, vjerojatno uvidjevši da nemaju velikog izgleda u potencijalnom sukobu, odlučili primiriti i po svojim predstavnicima obećali platiti zaostale daće.

Dakako da je nakon tih događaja uslijedila istraga sudskog istražitelja koji je došao iz Zagreba i koji je zatražio primjerenu kaznu, s obzirom da su se seljaci u dva navrata usprotivili sudskoj ovrsi.[23] Pokrenuta je kaznena istraga od Banskog stola[24], a Namjesničko vijeće predlaže u Saboru izglasavanje tzv. Otkupnog zakona, što je trebalo utjecati na smirivanje lošeg raspoloženja na selu i na neki način preventivno djelovati na izbijanje daljnjih buna u drugim područjima, čega u to vrijeme nije manjkalo.

Uhićeni seljaci su već nakon dva mjeseca procesuirani na županijskom sudbenom stolu. To su:

  1. Petar Skuliber iz Huma, 30 godinah star rimokatolik oženit poljodelac
  2. Vid Maček Crnički iz Tugonice, 33 godine star rimokatolik oženit seljak
  3. Petar Gajski iz Selnice, 26 godinah star rimokatolik oženit poljodelac
  4. Mijo Prlić iz Huma, 29 godinah star rimokatolik oženit poljodjelac
  5. Mato Pugar iz Selnice, 57 godinah star rimokatolik oženit poljodelac
  6. Josip Bukvić iz Selnice, 30 godinah star rimokatolik oženit poljodelac
  7. Petar Hanžek iz Selnice, 27 godinah rimokatolik oženjen seljak
  8. Jakop Popekiz Selnice, 27 godinah star rimokatolik neoženit poljodelac
  9. Stanko Pezić Matok iz Podgradja, 42 godine star rimokatolik oženit seljak
  10. Stjepan Hoić iz Huma 38 godinah star rimokatolik oženit poljodelac
  11. Ivan Prlić iz Huma, rimokatolik oženit poljodelac
  12. Juro Bukvić iz Selnice, 23 godinah star rimokatolik neoženit seljak
  13. Ivan Kurešić iz Selnice, 40 godinah star rimokatolik oženit seljak
  14. Andro Pugar iz Selnice, 50 godinah star rimokatolik oženit seljak
  15. Valent Šimunec iz Huma, 25 godinah star rimokatolik neoženit seljak
  16. Ivan Bukvić iz Selnice, 36 godinah star rimokatolik oženit poljodelac
  17. Ivan Mitrečić iz Selnice, 29 godinah star rimokatolik oženit poljodelac
  18. Valent Hrupelj iz Podgradja, 28 godinah star rimokatolik oženit seljak
  19. Juro Kurešić iz Selnice, 28 godinah star rimokatolik oženit seljak.[25]

 

Njih 19-ero osuđeno je na utamnjenje od 1,5 do 5 godina, koje su počeli služiti nakon pravomoćnosti, nepunih pola godine nakon nemilog događaja. Osam ih je osuđeno na tešku tamnicu od 18 mjeseci, jedan na tešku tamnicu od dvije godine, devet na tešku tamnicu od tri godine i jedan na tešku tamnicu od pet godina.[26]

Prvooptuženi je bio Petar Skuliber iz Huma koji je osuđen zbog zločina ustanka jer je sudjelovao u oba sukoba, priznavši da su seljaci imali dogovor sprečavanja ovrhe.

Ivan i Juro Bukvić, Ivan i Juro Kurešić, Ivan Mitrečić i Andro Pugar, svi iz Selnice; Ivan Prlić i Valent Šimunec iz Huma te Valent Hrupelj iz Podgrađa, dobili su po tri godine teške tamnice.

Josip Bukvić osuđen je na dvije godine teške tamnice, dok su Vid Maček, Petar Gajski, Mijo Prlić, Mato Pugar, Petar Hanžek, Jakob Popek, Stanko Pezić i Stjepan Hoić osuđeni na 18 mjeseci teške tamnice.[27]

Zbog „zločina ustanka“ za 25. svibnja 1868. krivim su proglašeni Vid Maček Crnički, Petar Gajski, Mijo Prlić, Mato Pugar, Josip Bukvić, Petar Hanžek, Jakob Popek, Stanko Pezić Matok i Stjepan Hoić, a za 9. prosinca 1866. krivim su proglašeni Ivan Prlić, Juro Bukvić, Ivan Kurešić, Andro Pugar, Valent Šimunec, Ivo Bukvić, Ivo Mitrečić, Valent Hrupelj i Juro Kurešić. Petar Skuliber kriv je za sudjelovanje u ustanku oba puta, a Josip Bukvić kriv je zbog krađe krave koja je bila na paši, a vlasništvo Janka Hižara iz Selnice, a koju je pod Belcem na sajam otjerao.[28]

Kao olakšavajuće okolnosti za osuđenike uzete su činjenice što su ganućem svojih srca mislili da nisu dužni daću plaćati, što su prije bili besprijekornog ponašanja i što im je odhranjenje zanemareno.[29]

Otežavajuće okolnosti su za Juru Prlića, Juru Bukvića, Ivana Kurešića, Andru Pugara, Valenta Šimunca, Josipa Bukvića, Ivu Mitrečića, Valenta Hrupelja i Juru Kurešića što je zbog njihovog postupanja velika pogibelj prijetila.

Petru Skuliberu se zamjerilo što je svoj zločin opetovao. Josipu Bukviću je osim velike pogibelji, otežavajuća okolnost i što je više zločina počinio.

Također je utvrđeno da se ipak nije radilo o buni nego o ustanku, s obzirom da nije bilo potrebno povratiti mir već je vojska samo svojim prisutstvom omogućavala provođenje ovrhe.[30]

Znakovito je da su se sva spominjana prezimena, koja su ponegdje citirana u svojoj izvornosti tadašnjega pravopisa i evidentiranja nadležnih tijela, zadržala do današnjih dana na području bistričke župe. Ta činjenica upućuje da njihovi potomci još uvijek žive u svojim povijesnim selima i zaseocima i da se, unatoč izazovima suvremene mobilnosti, žitelji ovoga kraja nisu odrekli svojih postojbina.

 

 

Literatura:

  • Adamček Josip: „Bune i otpori, Seljačke bune u Hrvatskoj u XVII stoljeću“; Globus, Zagreb, 1987.
  • Dobronić Lejla: „Po starom Moravču“, Povijesni muzej Hrvatske, Zagreb, 1979.
  • HDA, Zagrebačka županija 1848. br. 864
  • HDA – Hrvatska dvorska kancelarija, kutija 155, br. 1103, 1862. godina
  • HDA – Acta Comitatus Zagrebiensis, kutija 369, 1861-1862.
  • HDA – Hrvatska dvorska kancelarija, kutija 193, br. 4817, 13. 12. 1866. godine
  • HDA – Hrvatska dvorska kancelarija, kutija 193, br. 4940, 19. 12. 1866. godine
  • HDA – Hrvatska dvorska kancelarija, kutija 210, br. 1698, 27. 2. 1867. godine
  • Narodne novine, br. 284 od 11.12.1866.
  • Narodne novine, br. 287 od 14.12.1866.
  • Pavličević Dragutin: „Seljačke bune i nemiri u središnjoj Hrvatskoj šezdesetih godina 19. stoljeća“, u Historijski zbornik,  33-34- (1), 1980-81.god.
  • Paličević Dragutin: „Narodni pokret u Hrvatskom zagorju i Prigorju 1883. godine“; u Zaprešički godišnjak 2005-2006, Matica Hrvatska, Zaprešić
  • Pozor, br. 58 od 11.3.1867.
  • Stojsavljevć Bogdan: „Gornjaci – prilog proučavanju gornočinženih agrarnih odnosa“, Zagreb, 1959.
  • Stojsavljević Bogdan: „Šuma i paša – u borbi sela u Hrvatskoj i Slavoniji poslije 1848“, Zagreb, 1961.
  • Šafran Josip: „Ljetopis“, rukopis, Marija Bistrica, 1923.
  • Šidak – Gross – Karaman – Šepić: „Povijest hrvatskoga naroda“, Zagreb

[1] Dobronić Lejla: „Po starom Moravču“, Povijesni muzej Hrvatske, Zagreb, 1979., str. 45. Promjena naziva mjesta Bistrica u Marija Bistrica dogodilo se 1731. zbog sve većeg značenja mjesta kao marijanskog svetišta pa je i dotadašnja crkva Sv. Petra i Pavla posvećena Majci Božjoj Snježnoj.

[2] Adamček Josip: „Bune i otpori, Seljačke bune u Hrvatskoj u XVII stoljeću“; Globus, Zagreb, 1987., str. 263

[3] HDA, Zagrebačka županija 1848. br. 864

[4] Šafran Josip: „Ljetopis“, rukopis, Marija Bistrica, 1923.

[5] Paličević Dragutin: „Narodni pokret u Hrvatskom zagorju i Prigorju 1883. Godine“; u Zaprešički godišnjak 2005-2006, Matica Hrvatska, Zaprešić, str.325-341

[6] Stojsavljevć Bogdan: „Gornjaci – prilog proučavanju gornočinženih agrarnih odnosa“, Zagreb, 1959., predgovor Mije Mirkovića, str. XIII

[7] Šidak – Gross – Karaman – Šepić: „Povijest hrvatskoga naroda“, Zagreb, str. 23

[8] Pavličević Dragutin: „Seljačke bune i nemiri  u središnjoj Hrvatskoj šezdesetih godina 19. stoljeća“, u Historijski zbornik,  god. 33-34- (1), 1980-81.god., str. 29

[9] HDA – Acta Comitatus Zagrebiensis, kutija 369, 1861-1862., Zapisnik sjednice Urbarskog odbora od 1. 12. 1862.

[10] HDA – Hrvatska dvorska kancelarija, kutija 155, br. 1103, 1862. godina

[11] HDA – Hrvatska dvorska kancelarija, kutija 193, br. 4817, 13. 12. 1866. godine

[12] Stojsavljević Bogdan: „Šuma i paša – u borbi sela u Hrvatskoj i Slavoniji poslije 1848“, Zagreb, 1961.

[13] HDA – Hrvatska dvorska kancelarija, kutija 210, br. 1698, 27. 2. 1867. godine

[14] Pozor, br. 58 od 11.3.1867.

[15] Adresa s kućnim brojem je rekonstruirana uvidom u staležnik bistričke župe pohranjenom u HDA-u prema imenu i prezimenu spomenute osobe.

[16] Pavličević Dragutin: „Seljačke bune i nemiri  u središnjoj Hrvatskoj šezdesetih godina 19. stoljeća“, u Historijski zbornik,  god. 33-34- (1), 1980-81.god., str. 30

[17] HDA – Hrvatska dvorska kancelarija, kutija 193, br. 4817, 13. 12. 1866. godine

[18] Dvorac je srušen nakon I. svjetskog rata

[19] Pozor, br. 58 od 11.3.1867.

[20] Narodne novine, br. 287 od 14.12.1866.

[21] Pozor, br. 58 od 11.3.1867.

[22] Narodne novine, br. 284 od 11.12.1866.

[23] HDA – Hrvatska dvorska kancelarija, kutija 193, br. 4817, 13. 12. 1866. godine

[24] Isto, br. 4940, 19. 12. 1866. godine

[25] HDA – Hrvatska dvorska kancelarija, kutija 210, br. 1698, 27. 2. 1867. godine

[26] Pozor, br. 58 od 11.3.1867.

[27] HDA – Hrvatska dvorska kancelarija, kutija 210, br. 1698, 27. 2. 1867. godine

[28] Isto

[29] Isto

[30] Isto