Povratak na arhivu

Prvi hrvatski Shakespeare

autor: Bojana Schubert, 29. studenoga 2016.
prvi-hrvatski-shakespearekrop2

Prvi hrvatski Shakespeare

U srpnju ove godine objavljena je knjiga pod naslovom Prvi hrvatski Shakespeare. Riječ je o djelu dvoje autora, šekspirologa dr. sc. Ivana Lupića i povjesničarke jezika dr. sc. Bojane Schubert. Povodom četiristote obljetnice smrti engleskoga književnog velikana Williama Shakespearea (1564.–1616.) autori oživljuju sjećanje na prvi prijevod iz njegova djela u povijesti hrvatskoga prevodilaštva. U javnosti je slabo poznato da je Shakespeare prvi put progovorio hrvatskim, upravo kajkavskim književnim, jezikom 1836. godine u Hrvatskome zagorju, točnije u Mariji Bistrici. U to je vrijeme sjeverozapadna Hrvatska bila dijelom Habsburške Monarhije i u njoj engleski jezik nije bio niti popularan niti potreban za društveni napredak kao danas, nego su tu ulogu imali njemački i latinski jezik. Engleskim su se služili tek rijetki visokoobrazovani pojedinci koji su ga imali prilike naučiti za školovanja u Beču, a toj malobrojnoj skupini pripada i prvi prevoditelj iz Shakespearea u Hrvata, bistrički opat Ivan Krizmanić (1766.–1852.). Danas neopravdano zaboravljen, Krizmanić je u svoje vrijeme bio vrlo zanimljiva i važna društvena ličnost. Kao čovjek širokih svjetonazora bio je otvoren prema ljudima neovisno o njihovoj narodnosti ili vjeroispovijesti, a u svoj je bistrički dom primao najšarolikije društvo. Družio se primjerice s Ljudevitom Gajem, Dragutinom Rakovcem, Stankom Vrazom, Dragojlom Jarnević, Vatroslavom Lisinskim i drugim ilircima. Svoju je socijalnu osjetljivost pokazao revolucionarne 1848. godine kada se založio za ukidanje kmetstva te za ukidanje celibata, čime je naljutio biskupa i bio prisilno umirovljen.

Krizmanićev je rad uglavnom prevodilački i većinom je ostao u rukopisu. Zanimljiv je ponajprije po prijevodima sa štokavskoga na kajkavski književni jezik u vrijeme kada se već odustajalo od književne kajkavštine. Zanimljiv je naravno i po svome prvome prijevodu iz Shakespearea pod naslovom Flundra senje zrokujuča – ‘ona koja uzrokuje snove’ – vrlo zanimljivom, detaljima bogatom ulomku iz drame Romeo i Julija. Upravo taj ulomak o vilinskoj babici Mab (u Krizmanićevu prijevodu Flundra) u središtu je zanimanja dr. Lupića i dr. Schubert. Oni u knjizi donose presliku originalnog rukopisa iz 1836. koji se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, zatim daju svoje čitanje rukopisa u suvremenom slovopisu i pravopisu, a da bi olakšali čitatelju upoznavanje s čarima stare kajkavštine, izrađuju i rječnik manje poznatih riječi. U svojim znanstvenim ogledima autori zaključuju da je Krizmanićev prijevod – prvi hrvatski Shakespeare – jedinstvena pojava u povijesti hrvatskoga jezika jer nastaje upravo na kajkavskome, jer je riječ o prijevodu s engleskoga izvornika šezdesetak godina prije prvoga englesko-hrvatskoga rječnika, a prednjači pred prvim štokavskim prijevodom Romea i Julije gotovo stotinu godina. Autorima knjige cilj je bio oživjeti sjećanje na taj zaboravljen, a fascinantan prijevod i podsjetiti javnost na bogatu kajkavsku književno-jezičnu baštinu.