Humanitarna uloga stubičkoga kraja u vrijeme Prvog svjetskog rata

Uvod

Stubički kotar i sama Donja Stubica, kao kotarsko sjedište, bilo je uvelike uključeno u zbivanja koja su u vezi s Prvim svjetskim ratom. Brojni Stubičanci su se borili širom Monarhije za njezine interese, od kojih je bilo i puno poginulih, umrlih od ranjavanja ili bolesti ali i nestalih na bojištima i zarobljeništvu te najviše onih koji su ratne traume donijeli svojim povratkom u svoje domove.

Humanitarni rad, koji je sastavnica svakog ratnog zbivanja je uvijek bio slabo istraživan od strane povjesničara i drugih istraživača a bez tih aktivnosti ratne rane bi bile još puno teže.

U ovom istraživanju autor se vodio željom da istraži izravnu uključenost pojedinih osoba koji su živjeli na dotičnom području. Najveći doprinos u takvom radu svakako vidi u identifikaciji stvarnih osoba koje navodi njihovom imenom i prezimenom a koji su nesebično pomagali u prevladavanju ratnih teškoća.

Osnivanje kotarskog humanitarnog društva

U Stubici je krajem 1914. godine, osnovan kotarski humanitarni odbor pod nazivom Gospojinsko društvo za podupiranje siromašnih obitelji mobilizovanih vojnika, koji se istaknuo u darivanju ranjenih i bolesnih vojnika po zagrebačkim bolnicama ali i šivanjem odjeće u za to jednostavno pripravljenim šivaonicama u Donjoj Stubici i Mariji Bistrici početkom 1915. godine. Predsjednica odbora je postala barunica Marija Hellenbach rođ. Dessewfi, supruga baruna Dioniza Hellenbacha.

Odbor je tijekom svojega postojanja proveo više većih humanitarnih akcija. Tako je za Božić 1914. darovano 600–tinjak ranjenika po zagrebačkim bolnicama. Svakom ranjeniku se poklonilo: 10 cigareta,  2 džepna rupčića, 2 razglednice i par svježih kobasica te jedna jabuka. Pripremljeno je također 125 boca ukuhanog voća, 31 boca šljivovice, 17 boca malinovog soka, 24 boca vina, i boca ruma, 6 boca konjaka, 32 paketića čaja, 2000 jabuka, suhog mesa i suhih šljiva. Cijelom akcijom rukovodio je odborski tajnik Milan Steiner a darovi koji su nabavljeni novcem, upakirani su po članicama toga odbora u 600-tinjak omota ukrašenih jelovom grančicom. Svi ostali darovi u 17 sanduka, dopremljeno je na Štefanje i razdijeljeni pod vodstvom računarskoga savjetnike Mavre Spitzera, grofice Valerije Oršić, Seline Steiner i Zore Senečić te tajnika Milana Steinera. U četiri zagrebačke bolnice podijeljeno je: 240 ranjenika u pričuvnoj bolnici br. 3 u Topničkoj vojarni, 170 ranjenika u domobranskoj bolnici, 100 ranjenika u pričuvnoj bolnici koja je bila smještena u školi na Kaptolu, i konačno, 90 ranjenika u pričuvoj bolnici koja se smjestila također u školi, na Laščinskoj cesti.

Za ovu akciju uslijedila je odmah zahvalnica zapovjedništva doknadnog bataljuna 25. domobranske pješačke pukovnije, u kojoj su se borili brojni Stubičanci. Zanimljivo je da iz te zahvalnice možemo raspoznati koja je inače bila životna uloga spomenutih žena i čije su zapravo to bile supruge. Tako se spominju: poštarica Ivka Fuerst; supruga gruntovničara Anića, Serafina Fuchs, supruga ravnatelja; Zora Senečić, supruga javnoga bilježnika; Liza Cuzlik; Marija Boroša; Ema Weiss, supruga trgovca; poštarska otpremnica Ljubica Pocrnić; Marija i Ljubica Nešpor; Dragica Rendulić, supruga načelnika; Franca Medić; Marija Maenner; Ana Kučaš, supruga načelnika; Zvonko Rendulić, učenik pučke škole te pučka škola pod vodstvom svoje učiteljice Zore Šintić ali i pučka škola iz Bistre.

Za Božić naredne, 1915. godine, stubička kotarska oblast je za slijepe vojnike od svojih stanovnika skupila 221 krunu i 29 filira i taj novac darovala društvu Svetoga Vida.

Od stubičkih žena spominjane su sljedeće gospođe: Arnšek, Blažić, Boroša, Fuchs, Fuerst, Haraminčić, Janson, Kasumović, Kućaš, Klein, Klasnić, Klarić, pl. Labaš, Richtarić, Repar, Senečić, Steiner, Sudar, Semelmajer, Schoenwald, Tučkar, Turk, Vlaisavljević, Weiss, Vuđan, Vukadinović, Poljak, Temš, Knežević, Krušelj, Ana i Apolonija Žirovčić. Od muških spominju se: Gjuro, Marko i Petar Hanžek, Franjo i Gjuro pl. Labaš, Janko pl. Labaš, pl. Ožegović, Peštaj, Čulek, Bukvić, Bedrava, Fajdić, Glavar i Bubanko te vlastelinstvo u Golubovcu.

Među oroslavskim žiteljima spominju se: Valerija Oršić, Vilma Majdić, Berta Waltersdorf, Gašparac, Drempetić, Gmaz, Šimunić i Grubina, dok se iz Gornje Stubice spominje Ivan Ciglar.

Upravama bolnica je sve darovano stavljeno na raspolaganje, kako bi oni to ravnopravno i pravedno raspodijelili, dok je grofica Valerija Oršić dodatno darovala 1000 cigareta, 10 boca kompota i 35 kruna za nabavku duhana.

Do početka 1915. Gospojinski odbor je skupio ukupno 6650 kruna za obitelji siromašnih vojnika a i dalje se skupljaju milodari. Zatim su članice odbora ali i djevojčice pučke škole, od vune napravile razne tople odjevne predmete za vojnike u čemu ih je podupirala učiteljica Zora Šintić. Učenice su napravile 52 kape, 13 pari koljenice, 58 pari rukavica. U Lepoj Vesi je sličnu akciju vodila učiteljica Katarina Martinčić.

Prikupljeno je i dosta platna (1650 metara) za potrebe izradi različitih plahti u zagrebačkim bolnicama. U siječnju su započele rad i šivaonice u Stubici i Mariji Bistrici. Na otvorenju šivaonice u Donjoj Stubici, došla je i pokroviteljica grofica Valerija Oršić s odbornicom Vilmom Majdić ali i cijeli odbor te kotarski upravitelj Milan Hren, općinski načelnik Ivan Kućaš te tajnik odbora Milan Steiner, koji je tom prilikom održao i prigodni motivacijski govor. Šivanje je trajalo 10 dana, pod vodstvom krojenja i šivanja Ivane Blažić, Helene Janson, Zore Senečić, Seline Steiner, Slave pl. Labaš, Serafine Fuchs, Eme Weiss, Katarine Klein, Zore Kasumović, Ivke Fuerst, Milke Hren i Ane Andjer. Od pribavljenoga platna sašiveno je po 300 košulja i gaća, oko 400 komada zavoja i više kilograma šarpije.

U šivanju su se okušale Ivka i Ruža Semelmajer, Micika Steinberger, Ivka Kantoci, Kristina Repar, Katica Anić, Mica Hanžek, Zora Bubanko, Mimica Struk, Anka Remeta, Olga Blažić, Eugenija Poljak, Dragica Weiss, Milka Bivol, Anka Kraševac, Mica Zmajilović, Micika Klasnić, Draga Šipek, Slava Zimić i Kata Peštaj. Svemu tomu su pripomogli i Ferdinand Klein te općinsko poglavarstvo.

Slična akcija uslijedila je u listopadu 1915., kad je Odbor za skrb mobilizovanih vojnika inicirao izradu 620 vreća za pjesak te ih poslale Gostioničarskom savezu na bojanje, koji ih je trebao proslijediti na ratište. Kotarski upravitelj Milan Hren, tom je prilikom prikupio i svotu od 115 kruna i 50 filira, koje je dodijelio istom društvu.

Zitin dom

Hrvatsko gospojinsko društvo građanskog doma za nemoćne hrvatske vojnike ili Hrv. Zitin dom, je prvo društvo koje je osnovano za vrijeme Prvoga svjetskog rata. Imali su zamisao da izgrade dom koji bi bio namijenjen svim vojnicima austrougarske vojske, potpuno nesposobni za rad a bez obitelji i doma. Unatoč tomu što je na Ksaverskoj cesti u Zagrebu kupljeno jedno imanje, do izgradnje doma nikada nije došlo a svršetkom rata, u novoj državi, pitanje invalida pokušavalo se što više umanjiti. Predsjednica toga udruženja bila je također iz roda bistričkoga plemstva – Hellenbachovih, barunica Gizela Hellenbach, sestra baruna Dioniza Hellenbacha. Tijekom rata ovo društvo je bilo uključeno u brojne humanitarne aktivnosti na čelu sa svojom predsjednicom, najčešće na području Zagreba ali je novčana sredstva prikupljalo i izvan Zagreba pa tako i na području stubičkoga kotara.

Doprinose za udrugu Zitin dom u novcu i robi su dali brojni Stubičani. Zabilježeno je da su to u Stubici učinili Juraj Hanžek s 40 kruna a Marko Hanžek, dr. M. Novosel i dr. Dragutin Senečić, dr. Mirko Dovranić i Stubička štediona s 20 kruna. Deset kruna su udijelili Petar Hanžek, Selima Steiner i Bogdan Drenovac . Ivka Fuerst, Pajo Tallan, Herman Žirovčić, Ferdinand Klein, Eugen Poljak, Ivan Kučaš, Vjekoslav Labaš, Mirko Kasumović, Leo Fuchs i Marija Boroša s 5 kruna. Četiri krune su dali dr. Adalbert Jurak i Dinko Slažić. Vjekoslav Jurak i Josip Haraminčić dali su 3 krune. Milan Hren, Milka Hren, Leopold Klasnić, Petar Skušić, Vjekoslav Vuđan, Stjepan Rihtarić, Ana Rihtarić, Ivan Ježić, Franjo Domitrek, dr. Eugen Chylak, Magda Rojko, N. Vlaisavljević sa suprugom donirali su po 2 krune. Po jednu krunu dali su Draga Sudar, Ana Semelmajer, N. Garapić, Šandor Hikec, Mirko pl. Ožegović, Hinko Schoenwald, Gjuro Repar i Mile Vukadinović.

Otkrivanje spomen – lipe u Stubičkim Toplicama

Tijekom 1915. širom zemlje su se postavljale spomen – lipe. Nakon otkrivanja u Zagrebu i obližnjoj Mariji Bistrici, na blagdan Velike Gospe, otkrivena je spomen – lipa i u Stubičkim Toplicama. Svrha postavljanja toga stabla koje je dio slavenskoga naslijeđa, jest upravo u humanitarnoj ulozi. U deblo se zakucavaju čavlići koji se kupuju po određenoj cijeni i na taj način bi trebali poticajno djelovati na stanovništvo, da ih se što više istakne u toj humanitarnoj nakani. Prikupljeni novac se uplaćuje u humanitarne svrhe, kao pomoć ranjenim vojnicima ali i pomoć njihovim siromašnim obiteljima.

Na navedeni dan priređena je velika zabava tim povodom. Od najuglednijih osoba, pojavili su se: grofica Valerija Oršić, barun Vladimir Nikolić Podrinski sa svojim kćerima, barunica Ada Vranicani, grof Kulmer mlađi, kotarski predstojnik Dill, javni bilježnik dr. Senečić, veterinar Steiner, stubički kotarski ali i općinski službenici i iz susjednih općina.

Spomen – lipu je posvetio domaći stubički župnik Mirko Dovranić. Nakon njegovoga posvećenja počelo se sa zabijanjem kupljenih čavlića. No, tu nije bio kraj cjelokupne ceremonije, već je ona nastavljena uz prigodnu zabavu koja se održavala na kupalištu, pred kojim je bilo postavljeno pet paviljona u kojima su se prodavale različite stvari. Nije izostala niti umjetnička nota pa je tako oznati domaći umjetnik Viktor Šipek izložio nekoliko akvarela i razglednica stubičkoga kraja. Ponuđenim radovima nisu odoljeli poznati odličnici pa je tri slike kupila grofica Valerija Oršić, a nekoliko radova su kupili barun Vladimir Nikolić, supruga trgovca Weissa, veterinar Steiner ali i mnogi drugi. Sva stabla su bila okićena hrvatskim trobojnicama od papira koja su načinila školska djeca.

Uz upaljenu rasvjetu, vojna glazba je svirala cijelu noć a red su čuvali domaći vatrogasci. Na kraju cijeloga programa, izbrojana je sasvim pristojna svota od 1500 kruna. Svemu tomu svoj poseban doprinos su dali i inženjer Grahor, koji je bio upravitelj kupališta Kaiser ali i slikar Viktor Šipek, čija su se umjetnička djela prodavala u humanitarne svrhe. Ne treba zaboraviti niti brojne stubičke gospođe i djevojke koje su se međusobno natjecale u svojim kreacijama.

Zaključak

Prvi svjetski rat je u hrvatskoj historiografiji vrlo slabo istražen. Još je manje istražena zavičajna povijest koja bi bila u vezi s tim, do tada, najvećim ratnim događajem u ljudskoj povijesti. Stubički kotar, zbog blizine Zagreba, bio je zahvaćen raznim aktivnostima koje su pridonosile u prevladavanju ratnih napora. Tako je i Stubica sa svojom bližom okolicom vrlo marljivo sudjelovala u opisanim akcijama. Prava je vrijednost u identifikaciji žitelja toga kraja koji su nesebično davali i trudili se prevladati sve izazove koje takve situacija, poput ratnih, nose sa sobom.

Literatura:

• Hrvatsko pravo. Varaždin: Stranka prava, 1914. – 1918.
• Ilustrovani list. Zagreb: Dionička tiskara u Zagrebu, 1914. – 1918.
• Jutarnji list. Zagreb: 1914. – 1918.
• Zagorsko lice boga rata, katalog izložbe, Gornja Stubica: Muzeji Hrvatskog zagorja, 2014
• HDA, Unutarnji odjel Zemaljske vlade, IV B res
• HDA, Zagrebačka županija