Ivan Krizmanić – zaboravljeni hrvatski velikan

U povodu 250. obljetnice rođenja bistričkog župnika, prevoditelja i književnika Ivana Krizmanića

Ivan Krizmanić – zaboravljeni hrvatski velikan

Burna društveno-politička previranja u Hrvatskoj i Europi obilježila su dug život bistričkog župnika, prevoditelja i književnika Ivana Krizmanića (1766.-1852.). Na zalazu 18. stoljeća, u vrijeme Krizmanićeva djetinjstva i školovanja te prvih godina svećeničke službe, završava stari poredak, a na duhovnom i kulturnom obzoru pojavljuju se prosvjetiteljske ideje slobode, pravde i jednakosti, koje sa sobom nose i početak kraja feudalnog sustava. Europa se mijenja pod utjecajem Francuske građanske revolucije, a prosvjetiteljske se ideje kroz niz reformi Marije Terezije i Josipa II. šire, kako Habsburškom Monarhijom, tako i Hrvatskom. Bečkim kongresom (1814.-1815.), pokušava se vratiti stari poredak, u Monarhiji se obnavlja apsolutizam, no nastaje tek prividno zatišje pred buru revolucionarnih događaja, koji su uslijedili sredinom 19. stoljeća. Ideje Francuske revolucije te ideje nacionalnih pokreta dovode do stvaranja i hrvatskog nacionalnog pokreta.

Ivan Krizmanić rođen je 1766. u Vučjoj Gorici kod Huma na Sutli, daleko od sudbonosnih političkih događaja. Bio je četvrto od petnaestero djece u obitelji gospodarskog činovnika vlastelina Josipa Rattkaya. Gimnaziju je pohađao u Varaždinu i Zagrebu, na bečkoj bogosloviji studira filozofiju, a teologiju završava u Pešti. Nakon zaređenja 1789. godine imenovan je prefektom u centralnom sjemeništu u Pešti, kamo je otišao na preporuku i u društvu biskupa Maksimilijana Vrhovca. 1791. godine vraća se u Zagreb, kratko vrijeme predaje crkvenu povijest u zagrebačkom nadbiskupskom sjemeništu, a zatim s radošću prihvaća poziv za župnika u Sv. Križu Začretju te se vraća mirnom životu na selu. U Sv. Križu Začretju ostaje do 1818. godine, kada u 53. godini postaje župnikom u Mariji Bistrici, podarhiđakonom za kotar stubički i opatom Presvetog Trojstva od Petrovaradina. Krizmanić je Bistricu brzo zavolio te mu je postala toliko draga da se zahvalio na prijedlozima za imenovanje za kanonika zagrebačkog ili 1848. godine za biskupa i radije ostao u Bistrici. U Bistrici je Krizmanić proveo punih 30 godina baveći se pastoralnim, književnim i prevoditeljskim radom.

Iz mirnog okruženja Marije Bistrice Krizmanić osluškuje i s interesom prati događanja u Hrvatskoj i izvan nje. Prožet duhom domoljublja i prosvjete zajedno s obiteljima svojih nećakinja Pauline, udate za Ljudevita Gaja, te Dragojle, udate za Vjekoslava Štauduara, u svoj dom u Mariji Bistrici tridesetih i četrdesetih godina 19. stoljeća privlači niz uglednih domoljuba i intelektualaca iz ilirskoga kruga. Opatovi česti i dragi gosti bili sugrof Janko Drašković, Ljudevit Gaj, Ivan Kukuljević Sakcinski, Ljudevit Vukotinović, DragojlaJarnević, Vatroslav Lisinski i drugi. Rado viđeni gosti bili su i Paulinina prijateljica, operna pjevačica Sidonija Erdödy Rubido, koju je opat 1842. u Mariji Bistrici i vjenčao, i bliski suradnik Ljudevita Gaja, Dragutin Rakovac. Stanko Vraz se tijekom svojih čestih boravaka u Bistrici toliko zbližava sa starim opatom da ostaju povezani do Vrazove smrti 1851. godine. Marija Bistrica tih godina postaje jedno od važnih središta hrvatskog narodnog preporoda. U Ljetopisu župe bistričke (1923.) Josip Šafram piše da je zasluga Krizmanića i njegovih gostiju u Bistrici to što se je „duh narodnoga preporoda toliko razmahao i uhvatio dubok korijen“, a Franjo Marković (1880.) Bistricu zove „stolicom narodnog duha“ u kojoj je u jesen 1841. začeta ideja o osnivanju Matice ilirske, u kojoj je „rođena i krštena Danica Ilirska“ te u kojoj su osmišljeni i neki drugi projekti ilirskoga pokreta. Sam Krizmanić bio je vrlo zainteresiran za ilirska događanja, a njegovi su ga prijatelji ilirci iznimno cijenili. Iako se u javnosti nije želio isticati, bio je nedvojbeno njihov veliki simpatizer i pokrovitelj. Zbog svoje velikodušne pomoći zapada u novčane dugove koje kasnije vraća njegov kapelan i nasljednik Mirko Tumpić.

U vrijeme susreta rodoljuba u Mariji Bistrici učeni i umni opat Krizmanić bio je već razglašeni kajkavsko-hrvatski prevoditelj. Prevodio je u slobodno vrijeme za razbibrigu s engleskog, njemačkog, francuskog, latinskog i štokavskog jezika na kajkavski. Prevoditelj je Miltonovog Izgubljenog raja,odlomka iz Shakespeareove tragedije Romeo i Julia, odlomka iz Ossiana, preveo je Svetu Rosaliju i dr. Pisao je i putopise na njemačkom jeziku. Cijelo njegovo stvaralaštvo ostalo je u rukopisu sve do 2005. odnosno 2016. godine kad su objavljeni Raj zgubljen, a zatim Flundra senjezrokujuča.

Krizmanić je posljednji marijabistrički župnik koji je zapisivao čudesne događaje, koji su se zbili po zagovoru Majke Božje Bistričke. U II. knjizi čudesa Majke Božje Bistričke zapisao je sve natpise nađene u crkvi, na arkadama i zvonima i tako ih sačuvao od požara. U opširnom zapisniku kanonskog pohoda od 1. lipnja 1820. sabrao je mnogo građe iz župnog arhiva za povijest župe.

Umro je 1852. godine u 88. godini života. Sahranjen je u Moravču, a njegovi su posmrtni ostaci 1940. godine preneseni na Mirogoj u arkadu hrvatskih preporoditelja. Opaska uz njegovu sahranu u matici mrtvih župe Moravče bilježi sljedeće: Toliku ljubav i poštovanje posjedovaše preč. pokojnik, da šest župnika naime: cerski, prozorski, pokupski, oborovečki i maravčanski ne mogavši odoljeti duboko ganutim svojim srcima iz vlastitoga pobuđenja metnuše na leđa svoja nestora biskupije zagrebačke i nošahu ga iz župne crkve do njegove grobnice u koju ga također vlastitim svojim rukama jesu spustili.

Opat Ivan Krizmanić ostao je trajno zapisan u povijesti hrvatske književnosti, povijesti hrvatskog prevoditeljstva i povijesti bistričke župe.