Uvod

Iako Marija Bistrica nije bila poprište ratnih djelovanja u Prvom svjetskom ratu, ipak ju se taj rat uvelike ticao.

Brojni Bistričani su izravno sudjelovali u ratnim zbivanjima kao mobilizirani vojnici, mahom kao pripadnici 25. pješačke domobranske pukovnije u  42. vražjoj diviziji i 53. pješačke pukovnije zajedničke vojske u 36. pješačkoj diviziji, koji su bili u okviru XIII. zagrebačkog zbora, a  koji je na početku rata, potpao pod 5. austrougarsku armiju.

Tako su Bistričani vojevali na tri bojišta: srpskom, tijekom prve godine rata; istočnom, u Galiciji, Bukovini  i Besarabiji; talijanskom, na rijekama Soči i Piavi.

Nije dakako poznato koliko je domaćih ljudi sudjelovalo u ratu ali je poznato da ih je poginulo ili nestalo 162, što je nemali broj s obzirom da je župa Marija Bistrica, koja se otprilike poklapala s područjem istoimene općine, 1915. godine brojila 10.894 stanovnika a što čini otprilike 1,5 posto stanovništva.

Najviše je osoba poginulo iz Podgorja, njih 28, Poljanice 20, Selnice i Huma 19, Globočeca i Laza po 17, Tugonice 15, Marije Bistrice i Sušobrega po 10, te Podgrađa 6.

 

Srpsko bojište

Na srpskom bojištu početkom kolovoza 1914., došlo je do prodora austrougarskih postrojbi preko Drine na srpski teritorij. Među njima su bile 36. divizija, koja je 12.8. prešla Drinu  kod Batara i 42. divizija, koja je to napravila kod Zvornika te nastavile prema planini Cer i tako u potpunosti ispunile očekivanja Oscara Potioreka , vojnog zapovjednika Bosne i Hercegovine. No, ne zadugo, jer u napredovanju prema Valjevu i određenih uspjeha kod Loznice, Ljubovije i Krupnja, slijedila je protuofenziva 5 srpskih divizija te se XIII. zagrebački zbor morao povući preko Drine u Bosnu.

Mjesec dana nakon prvog prelaska Drine kod Batara, ovaj puta, uz teške gubitke, 42. divizija dana 13.9. to uspijeva ali je u planiranom prodoru prema Valjevu bila spriječena, sve do sredine studenoga. Zbog vrlo teških gubitaka, 36. divizija nije uspjela preći Drinu. Tada 5. austrougarska armija, osim zauzimanja Valjeva dolazi do rijeke Kolubare. No, unatoč prodoru u dubinu srpskog teritorija, opet srpska protuofenziva polučuje učinak i kako bi se spriječilo uništenje pojedinih austrougarskih zborova, naređuje se ponovno povlačenje s Kolubare ali i povlačenje prema Savi.

Početkom 1916. austrougarska, skupa s njemačkim i bugarskim snagama porazili su srpsku vojsku koja je osuđena na povlačenje preko albanskih planina na more. U siječnu kapitulira i Crna Gora.

 

Istočno bojište

Početkom 1915. godine, dio austrougarskih postrojbi u kojima su se borili i Hrvati a među njima i brojni Bistričani, premješteni su na istočno bojište. U tom području ratna situacija po snage Centralnih sila nije bila sjajna. Izgubljena je već bila Bukovina i Galicija i vrlo teško se sprečava prodor Rusa na Karpate. U okviru XIII. zbora, koji je potpao pod 7. armiju, 36. i 42. divizija imaju ključnu ulogu, vodeći bitke u Karpatima ispod grada Krakova a na potezu od Papradskog klanca u pravcu Dukle, Ljupkova, Užačkog i Patry klanca, skroz do Rafaelove. U proboju ruske fronte između Tarrnowa i Gorlica, sudjeluju naše 42. domobranska divizija u čijem sastavu je bila i 25. domobranska pješačka pukovnija te 53. pukovnija zajedničke vojske u okviru 36. divizije. Na položaju od rijeke Prut kod Černovica pa do Dnjestra, 42. divizija je pretrpjela vrlo teške gubitke, u kojima su gotovo svi hrvatski niži časnici izbačeni iz stroja a popunjavana je pričuvnicima. U tom naletu osvajane su ruske jake utvrde: Pšemišl i glavni grad Galicije Lavov, da bi polovicom godine prešle granicu i ušle u Besarabiju. Austrougarske snage uspjevaju cijelu godinu odolijevati ruskim napadima.

Iako je u austrougarskoj vojsci došlo do prerasporeda vojnih postrojbi, većinski dio hrvatskih postrojbi okupljen je pod 42. domobranskom divizijom na čelu s podmaršalom Lukom Šnjarićem. U njezinom sastavu su bile 83. domobranska brigada, čiji zapovjednik je bio general Teodor Bekić, s 25. zagrebačkom, 26. karlovačkom, 27. sisačkom i 28. osječkom domobranskom pukovnijom te 72. brigada zajedničke vojske, koja se sastojala od 53. zagrebačke pukovnije, od koje je jedan bataljun već bio na talijanskom bojištu i 16. varaždinske pukovnije. U 36. diviziji sve je manje hrvatskih postrojbi. Ostala je jedino 78. osječka pješačka pukovnija u okviru 13. pješačke brigade zajedničke vojske, uz 75. mađarsku honved brigadu.

Tako ustrojeni, dočekali su sredinom 1916. godine veliku rusku Brusilovljevu ofenzivu s četiri armije, koja je na četiri smjera zahvaćala nadiranje od samoga sjevera pa do Rumunjske na jugu, gdje su se, uz besarabijsko – austrougarsku granicu, nalazile i hrvatske snage. Hrvatske postrojbe su držale desno krilo Bukovine i na taj način sprečavale ulazak Rusa na Karpate i istočnu Mađarsku. Zagrebačka 25. kojom zapovijeda Stjepan Delić, uz 26. karlovačku pukovniju, nalazila se upravo na glavnim pravcima napada koje je čuvala 42. domobranska divizija, zahvaljujući čemu je tada i dobila naziv „Vražja divizija“. Nakon ruskog prodora u dijelu Bukovine, austrougarske snage su protuofenzivom ponovno osvojili cijelu istočnu Galiciju i Bukovinu. Već početkom kolovoza 1916., ponovno se na granici s Besarabijom i istočno od Černovica nalaze i hrvatske postrojbe.

Unatoč nemirima u Rusiji koji najavljuju prevrat, general Brusilov sredinom 1917. godine pokreće sveopću ofenzivu a snage Centralnih sila se polako povlače. Ipak, brojne vojne pobune dovode do slabljenja ruskih snaga a austrougarska vojska prelazi rusku granicu te početkom kolovoza zauzimaju Černovice ali i ostala područja Galicije i Bukovine. U tim akcijama sudjeluju dakako i hrvatske postrojbe u kojima tijekom vojnih akcija pogibaju i mnogi Bistričani. Na čelo 42. domobranske divizije Luku Šnjarića zamjenjuje prijašnji zapovjednik, također podmaršal, Antun Lipošćak, istaknuti hrvatski vojskovođa, koji krajem godine zapovijeda cijelom jednom armijskom grupom. đ

Oktobarskom revolucijom i s ruskim povlačenjem iz rata, gasi se i istočno bojište. Nakon djelovanja 53. pješačke pukovnije u sastavu 2. armije austrougarske vojske u prostoru grada Odese, dolazi do povlačenja svih postrojbi s istočnoga bojišta. Tako se kompletan XIII. zbor povlači s toga bojišta na talijansko bojište gdje ga čekaju daljnje bitke u završnici rata skupa s već prije upućenim postrojbama pod zapovjedništvom Svetozara Borojevića.

 

Talijansko bojište

Ulaskom Italije u rat 1915. godine na strani Antante, Austrougarska povlači znatne snage s balkanskog i istočnog bojišta. Austrougarskom 5. armijom zapovijeda s ruskog bojišta pristigli general Svetozar Borojević, u kojoj osim već iskusnih i proslavljenih postrojbi sudjeluju i pučkoustaške postrojbe, koje se sastoje od vrlo mladih vojnika između 18 i 21 godina starosti i tzv. trećeredaša između 36 i 50 godina stari. U toj 5. armiji, bilo je oko 30 posto Hrvata, među kojima tri pukovnije iz Dalmacije (22. i 23. pukovnija te 37. streljačka domobranska pukovnija), 4. bataljun 53. pješačke pukovnije, i jedna karlovačka 96. pukovnija. Talijani su tijekom 1915. poduzeli četiri ofenzive u području oko rijeke Soče a 4. bataljun 53. pješačke pukovnije morao se povući s planine Krn uz velike gubitke i početi braniti Tolminski mostobran.

Sljedeće, već početkom 1916. godine, od područja izgubljenaprethodne godine kod Tolmina i Gorice, Austrougarska vraća jedan dio, što je uzrok nove talijanske proljetne ofenzive. Austrougarska preraspoređuje svoje trupe prema južnom Tirolu, kako bi mogle prodrijeti na jug prema dolini Veneto, u čemu postižu i znatne uspjehe. No, prebacivanjem 8. divizije i teškog topništva na rusko bojište zbog Brusilovljeve ofenzive, jenjavaju uspjesi i na sočanskom bojištu počinju novi napadi od strane Talijana da bi ih do kraja godine bilo ukupno pet. No, Talijani također imaju malo uspjeha u tim navalama, osim 6. sočanske ofenzive kad su zauzeli okolicu Sabotina. Austrougarske postrojbe povlače se i s poznatog grebena Sv. Mihaela jer nema više takvu važnost padom Gorice i povlače se na liniju od Sv. Gabrijela do Fajtoga hriba u Kamenskoj visoravni.

Naredne 1917. godine, talijanske snage napadaju austrougarske na području rijeke Soče. Sredinom svibnja odvija se deseta ofenziva i austrougarske snage s ruba Banjške visoravni i Krasa  u vrlo kratkom vremenu odbacuju talijanske snage natrag, od kuda su i krenule. No, usred ljeta Talijani započinju novu, 11. ofenzivu, ali opet nedovoljno uspješno pa je brdo Sv. Gabrijel  opet obranjeno, u velikoj mjeri zaslugom pukovnika Vladimira Laxe. U 12. sočanskoj ofenzivi, talijanske snage su odbačene ofenzivom od mjesta Bovec, obuhvatom kod Kobarida po vrlo teškom kamenom terenu, skroz na rijeku Piavu. U borbama na Kobaridu pogibaju i vojnici iz Bistrice kao pripadnici 4. bataljuna 53. pješačke pukovnije zajedničke vojske, koja se bori inače na istočnom bojištu, uz vojnike 31. zagrebačkog lovačkog bataljuna, jedne dalmatinske pukovnije i postrojbi iz Bosne i Hercegovine. Čitavom austrougarskom Sočanskom armijom zapovijedao je Svetozar Borojević, kasnije promaknut u feldmaršala.

Povlačenjem austrougarskih postrojbi s istočnoga bojišta, veći dio XIII. zagrebačkog zbora dodijeljen je u Južnom Tirolu grupi armija feldmaršala Conrada von Hoetzendorfa, prijašnjeg prvog čovjeka austrougarskog vojnog zapovjedništva, inače smatranog vrhunskim vojskovođom.

U završnici rata na cijelom talijanskom bojištu, sredinom 1918. godine, pokrenuta je ofenziva u dužini od nekoliko stotina kilometara. Talijanske snage uspješno odolijevaju naletima austrougarskih trupa i nakon nekoliko dana ofenziva bude obustavljena. Feldmaršal Borojević sa svojim snagama jedva zadržava jedan mostobran na rijeci Piavi. U listopadu kreće talijanska kontraofenziva a austrougarske trupe na izmaku snaga, bez dovoljno streljiva i s bitno narušenim moralom, suočavaju se s pobunama te se zbog toga na Borojevićevu zapovijed, povlači i njegova 6. armija.

 

Konac rata

Nakon mirovnih pregovora početkom studenoga 1918. godine, mnoštvo pripadnika austrougarske vojske biva zarobljenima i završavaju u zarobljeništvu. Uz one već prije zarobljene, tijekom bitaka, broj zarobljenika dostiže neslućene razmjere. Mnogi od njih se nikad nisu vratili svojim kućama, umrijevši od različitih bolesti. Radeći kao besplatna radna snaga, sudjelovali su u izgradnji krajeva u kojima su bili zarobljeni a neki su osnovali i obitelj te trajno ostali u tom kraju.

U gradu Omsku, u zapadnom Sibiru, nalazilo se  mnoštvo hrvatskih zarobljenika s istočnoga bojišta a među njima i Bistričani. Jedan od njih je bio i Mijo Ozimec, koji se je uspio vratiti kući i umro 1959. godine. Povratak iz zarobljeništva je trajao godinama a put je trajao mjesecima, najčešće pješice, prepun opasnosti. Tako se iz francuskog zarobljeništva nakon nekoliko godina vratio i Antun Lacković, u kojemu je imao prilike naučiti i ponešto francuskih riječi te steći i neke druge vještine.

Poznato je npr. da se iz Rusije u drugoj polovici 1930-tih vratio Mato Belko sa svojom obitelji, koju je tamo zasnovao. Oženio se u Rostovu na Donu krajem 1917. godine s Anastazijom Hnilicki s kojom je imao petoro djece.

Ženidba ratnih zarobljenika s domaćim djevojkama bio je također put u spas jer su zarobljenici bivali tom prilikom oslobađani. Ilustrativan je slučaj Šimuna Papića iz Podgorja Bistričkoga, koji je nakon zarobljavanja dospio u dubinu ruskog teritorija. Kako su ruski vojnici masovno stradavali u ratu, vlasti su odlučile ostavljenim udovicama ponuditi ratne zarobljenike, koje su one i birale u za to pripremljenim okupljanjima. Bez ikakve romantike, zarobljenici su postrojavani na odabir prispjelim ženama i sve se odvijalo vrlo brzo. Nakon odabira u u skorije vrijeme zaključivani su i brakovi te su tako i zauvijek ostajali u tuđini. Spomenuti Šimun Papić zapeo je za oko kćeri pravoslavnoga svećenika. Nakon nekoga vremena uspio je objasniti svećeniku kako je on već oženjen i dapače, ima i četvoro djece. Srećom, naišao je na razumjevanje te obitelji, koja mu je pomogla da se ukrca na transportni vlak koji je vozio do mađarske granice. Savjetovali su ga da prije puta skuplja suhi kruh, kojeg je spremao u jednu vreću. Prilikom putovanja sjedio je na njoj i po noći polako uzimao iz vreće komadiće kruha, koje je topio u ustima. To je bilo vrijeme velike gladi i ako bi se otkrilo da ima nešto hrane, najsigurnije bi ostao bez te ionako teško skupljene hrane. Dolaskom do mađarske granice, zarobljenici su pušteni iz vlaka. Gladovanje je učinilo svoje na način da su iscrpljeni ljudi popasli svu travu koja se nalazila oko toga mjesta gdje su bili iskrcani. Šimun je put nastavio pješice preko cijele Mađarske, sve do svoje kuće, a svoje ukućane je izuzetno razveselio povratak oca i supruga, za kojega su mislili da više nije među živima.

Povratkom dvije najvažnije postrojbe, zagrebačke 25. domobranske pukovnije i 53. pješačke pukovnije zajedničke vojske u Zagreb, oružani okršaji nisu nažalost završili. Krenuvši iz Rudolfove vojarne Ilicom prema glavnom zagrebačkom trgu, njihovi pripadnici su prosvjedovali protiv Austrougarske monarhije ali i protiv spajanja s Kraljevinom SHS, tražeći republikansko uređenje i samostalnost za Hrvatsku. Nakon neuspjelog pokušaja blokade na križanju Frankopanske i Ilice, na njih i ostale priključene građane, na Jelačićevom trgu otvorena je vatra iz pušaka i mitraljeza s krovova i okolnih zgrada. Pri tomu je poginulo 13 (od kojih 9 vojnika) a ranjeno 17 ljudi (među kojima 10 vojnika). Kolovođe su osuđene na dugogodišnje kazne a obje postrojbe su demobilizirane i ukinute početkom 1919. godine. Tim činom vratili su se doma i posljednji Bistričani koji su sudjelovali u ratnim zbivanjima a nisu negdje zaostali u povratku u domovinu.

 

Vojni bjegunci i zeleni kader

Kao što se u svim ratovima događa, niti ovaj rat nije bio lišen brojnog dezertiranja. Ratne traume, tjelesna i psihička iscrpljenost, glad i loši odnosi prema vojsci od strane nadređenih ali i političko-ideološki uzroci, razlozi su za mnoga napuštanja vojnih postrojbi. Nemali broj vojnih bjegunaca zabilježen je i u kotaru Donja Stubica a među evidentiranim bjeguncima s područja Marije Bistrice u listopadu 1918., iskazani su Stanko Prugovečki, Josip Fijan i Stjepan Labaš iz Globočeca te Grga Stubičan Klemar iz Tugonice.

Nakon Oktobarske revolucije bilo je pojava da su se i neki Hrvati priključili toj vojsci. Među njima je bio i Pavao Papić iz Podgorja, koji je i nakon povratka iz Rusije širio među pukom svoj svjetonazor i kao takav i aktivno djelovao.

Zeleni kader predstavlja austrougarske vojnike koji su dezertirali i pri tomu se odmetnuli, nerijetko uz podršku lokalnog stanovništva, pljačkajući pri tomu veleposjede i crkve. Trajalo je svega nekoliko mjeseci, od ljeta do studenoga zadnje ratne godine. Zagorski bregi su bili od znatne pomoći u skrivanju pred vlastima ali nema pouzdanih izvora iz kojih bi se moglo utvrditi da je takvog odmetništva bilo i na bistričkom području.

 

Odličja kojima su odlikovani pojedini Bistričani

Za različita junaštva dijelila su se različita odličja: npr. za hrabrost u borbi, požrtvovnost i za spašavanje svojih ratnih drugova.

Jedno od poznatih odlikovanja zavrijedio je i Valent Kušić iz Huma, pripadnik 25. domobranske pukovnije, koji je usred bitke, kako piše Jutarnji list od 13. rujna 1916., spasio mrtvo tijelo svoga sudruga Đure Dragosavljevića iz Novigrada Podravskoga, koji je bio ubijen po Rusima na galicijskom bojištu. Bilo je to 4. rujna 1916., negdje na ruskom bojištu.

Srebrnom kolajnom za hrabrost odlikovan je i tada poznati bistrički medičar i svječar Tomo Milošić, koji je služio kao pripadnik pučkih ustaša 25. domobranske pukovnije u činu vodnika. Ubrzo nakon odluke o odlikovanju, zarobljen je u travnju 1915. i nakon nekog vremena iz njega pušten te se vratio u rodni kraj.

Dva odličja je zavrijedio i Adam Lacković, zvan Jadan iz Tugonice, koji je u ratu dobio i čin cugsfirera (Zugsfuehrer), što bi odgovaralo današnjem desetniku ili vodniku. Odlikovan je, između ostaloga, Karlovim četnim križem, koji se dobivao za provedenih 12 tjedana na bojištu ili su sudjelovali u najmanje jednoj bitci.

 

Bistrička svakodnevica i humanitarni rad

Čitavo vrijeme rata, domaće stanovništvo nije živjelo nimalo spokojno. Siromaštvo i glad uz izostanak brojne muške radne snage, dodatno je opterećivalo brojne obitelji.  Država se na neki način nastojala brinuti za takve obitelji. Zakonita žena, djeca i unučad te roditelji i djed i baka, tast i punica te braća i sestre mobiliziranih vojnika, imali su pravo na potpore. No, potpore su davane samo ako je njihova opskrba sasvim ili djelomično podmirivana iz plaće ili privrede mobiliziranoga. U zadnjoj godini rata potpore su iznosile po jednom članu obitelji 36 kruna, dvojicu 60 kruna, trojicu 80 kruna i stambena pripomoć u iznosu od 10 kruna na mjesec. Za devetoricu članova obitelji potpora je iznosila 175 kruna i 20 kruna stambene pomoći na mjesec.

Sve to ipak nije bilo dovoljno da bi zamijenilo hranitelja obitelji a osobito za domaće mnogobrojne obitelji, kakvih je u to vrijeme na području Marije Bistrice bilo nemali broj jer s brojnom djecom, obitelji su znale brojati i preko desetak članova. Stoga su pojedine žene pisale molbe civilnim vlastima, kako bi zbog poteškoća preživljavanja njihovi muževi bili demobilizirani.

Kao nadomjestak za mobilizirane vojnike, u radovima su korišteni i ratni zarobljenici, kojih je krajem svibnja1917. na bistričkom području bilo 29 a na cijelom stubičkom kotaru ih je bilo 66. Država im je plaćala naknadu za osnovne životne troškove.

Stanovništvu su osim novčanih potpora dijeljene i ostale potrepštine, poput odjeće i obuće. Tako je zabilježeno i da su u pučkoj školi u Globočecu ratnoj siročadi i djeci poginulih vojnika, među kojima se spominju Valent Hađina, Barbara Prugovečki i Slava Kožić, podijeljeni kaputi, bluze i rupci. U Podgorju su darovani Katica Pisk i Marko Papić a u Selnici su cipele dobili Mara Ozimec iz prvog razreda a Stjepan Bukvić i Petar Kurešić iz drugog razreda.

Osobito su bile pogođene udovice, koje su ostajale same, nerijetko s mnoštvom male djece, sada bez ikakvog izgleda za povratkom hranitelja obitelji. U svrhu pružanja pomoći takvim osobama, širom zemlje su nicale tzv. spomen – lipe, kakva je bila postavljena 25. srpnja 1915. godine i na bistričkom pijacu, zahvaljujući barunu Dionizu Helenbachu. U lipu su se zabijali čavli koji su se plaćali 10 filira. Trećina prihoda se prikupljala za humanitarnu udrugu Zitin dom (predsjednica je bila Dionizova sestra, Gizela Hellenbach), a dvije trećine je trebalo ići za potporu ratnih invalida bistričke općine. Tom prigodom održani su i govori od strane samoga baruna Hellenbacha, idejne začetnice gospođe Josipe Klein i bistričkoga župnika Matije Penića a prije svih govorio je i bistrički načelnik Franjo Brlečić.

Do otkrivanja spomen – lipe je došlo vrlo brzo jer se već 21. srpnja na bistričkom poglavarstvu okupila nekolicina najuglednijih mještana: Dioniz Hellenbach, župnik Matija Penić sa svojim kapelanima Ivanom Mitrečićem i domaćim sinom Florijanom Papićem, umirovljeni bilježnik Josip Torić i sadašnji bilježnik Gjuro Volos, načelnik Franjo Brlečić, blagajnik Pavao Car, ljekarnik Dragan Rajman, Josipa Klein, liječnik Sužnjević, učitelj Slavoljub Sivoš, časne sestre i više domaćih gazda i trgovaca. Nakon toga sastanka prišlo se organizaciji spomenutoga događaja. Pokroviteljica ove akcije je bila barunica Hellenbach a odborom je predsjedala Josipa Klein, dok je potpredsjednik bio općinski blagajnik Pavao Car, dok su članovi bili svi nazoćni ali i još neki imućniji mještani.

Financijska potpora ratnim naporima davala se i upisima ratnoga zajma. Barun Dionizije Hellenbach u listopadu 1915. Upisuje treći ratni zajam u iznosu od 25.000 kruna.

Naredne, 1916. godine, na dan 1. lipnja, posvećen je izgrađeni Ratni paviljon uz svečane govore baruna i barunice, upravitelja stubičkoga kotara Milana Hrena, i predsjednice odbora za spomenik, gospođe Josipe Klein. Ratni paviljon je trebao osigurati da lipa bude sačuvana za potomstvo i sjećanje na ratne dane. Uz sudjelovanje vlasti, mnoštva naroda i domobranske glazbe, posveti je nazočio i hrvatski ban dr. Ivan Škerlec, koji je, kako bilježe tadašnje novine, prisustvovao i poslijepodnevnoj pučkoj svečanosti a uvečer i svečanoj gozbi kod župnika Matije Penića.

Ratni paviljon je nakon rata srušen a po istom uzoru je nekoliko metara dalje sagrađen novi, s malim vodoskokom 1997. godine, uoči dolaska Svetoga oca Ivana Pavla Drugoga na Mariju Bistricu.

Marija Hellenbach, supruga baruna Dioniza, bila je predsjednica stubičkog kotarskog humanitarnog odbora Gospojinsko društvo za podupiranje siromašnih obitelji mobilizovanih vojnika, koji se istaknuo u darivanju ranjenih i bolesnih vojnika po zagrebačkim bolnicama ali i šivanjem odječe u za to jednostavno pripravljenim šivaonicama u Donjoj Stubici i Mariji Bistrici početkom 1915. godine. Šivaonica je organizirana u prostorijama Ane i Pavla Cara, koji su dali rasvjetu i ogrjev.

Među bistričkim šivačicama spominju se: Natalija Milošić, Ljubica Štopfler, Marija Buđa, Otilija Cipriš, Zlata Pšeničnik, Katica Majcen, Zora Hudek, Josipa Benci, gospođice Terezija Penić, Justa Antonić, Antonija Husinec, te seljačke djevojke i žene: Roza Košec, Milka Šćuric, Roza Ivanček, Marica i Ljubica Milošić, Tereza Pisk, Zora Šimunec, Katica Lisjak, Cila Habazin i Barica Hamin.

Čitavom poduhvatu pomogao je barun Dioniz Hellenbach s 50 kruna a ostale svote su darovali pripadnici činovništva, građanstva, i posebno prevladavajuće seljaštvo. Općinski blagajnik Pavao Car se istaknuo s najviše skupljenoga priloga u iznosu od 675 kruna i 70 filira, dok je stubički načelnik skupio 450 kruna i 78 filira a oroslavski načelnik Dragan Gašparac je skupio 108 kruna i 24 filira.

U te akcije su se uključile brojne domaće supruge imučnijih bistričkih gazda i trgovaca, poput gospođe Torić, Berger, Alexandrina Kobasić, Blašković, Meštrović, Ana Volos, Anka Car,  Jakopec, Mraković, Marija Lux, Milošić, Zora Španović, Berta Rajman, Kozjak, Ana Žagar, Pisk, Papić, Muhek, Kata Vuk, Rogar.

U humanitarnom podupiranju istaknuo se i bistrički župnik Matija Penić, koji je došao nekoliko godina prije početka rata. Kao i diljem cijele zemlje, i poneka zvona bistričke crkve su skinuta te poslužila u ratnom doprinosu, pretaljena za proizvodnju oružja.

Bistričani, iako i sami dodatno osiromašeni od ratnih nedaća, širokoga srca su primili jedanaestero djece iz Istre o čemu je 10. svibnja 1918. u tadašnjem Jutarnjem listu, članak objavio i bistrički učitelj Nikola Suzak.

 

 

 

 

 

 

Ratne žrtve po selima:

Marija Bistrica

Buđa, Ivan,

umro 1916., 42 godine

Filipović, Josip,

umro 1918,  26 godina

Husinec, Janko,

umro 1918., 22 godine

Husinec, Ljubomil,

umro 1915., 21 godina

Mahmet, Blaž,

umro 1918., 32 godine

Mahmet, Stjepan,

umro 1918.,  30 godina

Majcen, Aleksandar,

umro1915., 25 godina

Milički, Josip,

umro 1916., 32 godine

Milošić, Pavao,

umro, 34 godine

Pisk Novak, Janko,

nestao, rođen 1887.

Tumpić, Mijo,

umro 1915.,  31 godina

Vedrina, Blaž,

nestao, rođen 1889.

 

Globočec

Babić, Ivan,

umro 1914., 37 godina

Babić, Ivan,

umro 1915., 21 godina

Babić, Juraj,

umro 1917., 24 godine

Babić, Stjepan,

umro1914., 33 godine

Kovačić, Franjo,

umro 1914., 40 godina

Kožić, Franjo,

umro 1917., 43 godine

Kožić, Mijo,

nestao,rođen 1877.

Kožić, Valent,

umro 1915., 29 godina

Kuk, Josip,

umro 1916., 18 godina

Prugovečki, Petar,

umro 1914., 42 godine

Rogar, Andro,

umro 1914., 19 godina

Rogar, Ignac,

umro 1915., 35 godina

Rogar, Mijo,

nestao, rođen 1893.

Rogar, Stjepan,

umro 1916., 19 godina

Sambol, Juraj,

umro 1914., 32 godine

Vukes, Mato,

nestao,rođen 1889.

Vukes, Stjepan,

umro 1914., 34 godine

 

Hum Bistrički

Car, Janko,

umro 1918., 21 godina

Glavač, Petar,

umro 1914., 28 godina

Habazin, Ignac,

umro 1914., 30 godina

Habazin, Stjepan,

umro 1918., 19 godina

Košec, Tomo,

nestao, rođen 1874.

Kranjec, Juraj

nestao, rođen 1885.

Kušić, Alojz Vjekoslav,

umro 1915., 27 godina

Kušić, Ivan,

umro 1918., 22 godine

Kušić, Valent,

nije se vratio iz ruskog ropstva, rođen 1880.

Kušić, Stjepan,

nije se vratio iz ruskog ropstva, rođen 1897.

Micak, Grgur,

nestao, rođen 1882.

Micak, Tomo,

umro 1916., 37 godina

Obad, Tomo,

umro 1916., 31 godina

Prlić, Martin,

umro 1914., 30 godina

Sever, Lacko,

umro 1916., 39 godina

Sever, Tomo,

umro 1915., 30 godina

Skuliber, Alojzije,

umro 1916., 19 godina

Skuliber, Franjo,

umro 1917., 27 godina

Šimunec, Vid,

umro 1916., 35 godina

Šimunec, Vjekoslav,

umro 1915., 28 godina

Šćitaroci Rusan, Fabijan,

umro 1915., 25 godina

Tkalčić, Stjepan,

umro 1917., 42 godine

Tkalčić, Vid,

umro 1916., 29 godina

Laz Bistrički

Ciković Mikuš, Dragutin,

umro 1917., 19 godina

Čukelj Joč, Tomo,

umro 1915., 25 godina

Dianić Beliški, Janko,

umro 1915., 22 godine

Dianić Beliški, Rok,

umro 1915., 34 godine

Dianić Beliški, Dragutin

umro 1914., 31 godina

Gabud, Anton,

umro 1916., 22 godine

Gabud, Janko,

umro 1914., 23 godine

Gabud, Janko,

umro 1915., 31 godina

Gabud, Josip,

umro 1918., 21 godina

Gabud, Makso,

umro 1915., 28 godina

Gabud, Martin,

umro 1915., 25 godina

Gabud, Valent,

umro 1915., 37 godina

Mikuš, Blaž,

umro 1917., 44 godine

Mikuš, Vid,

umro 1914., 35 godine

Pucko, Petar,

umro 1917., 40 godina

Topolovec , Jakob,

nestao, rođen 1878.

Topolovec, Marko,

umro 1915., 23 godine

Topolovec, Šimun,

nestao, rođen 1876.

 

Podgorje

Cipriš Hajster, Petar,

umro 1917., 23 godine

Cipriš, Mirko,

umro 1918., 35 godina

Čukman, Anton,

umro 1916., 32 godine

Čukman, Juraj,

umro 1915., 22 godine

Hunjak Belko, Janko,

umro 1916., 21 godina

Hunjak Cesar, Miško,

umro 1914., 23 godine

Hunjak Cesar, Pavao,

nestao, rođen 1880.

Krčelić, Mijo,

umro 1915., 21 godina

Ozimec, Juraj,

umro 1914., 40 godina

Ozimec, Pavao,

umro 1915., 22 godine

Ozimec, Petar,

umro 1917., 41 godina

Ozimec, Stjepan,

umro 1915., 21 godina

Ozimec, Vinko,

umro 1915., 22 godine

Papić, Franjo,

umro 1918., 32 godine

Pisk, Juraj,

umro 1914., 37 godina

Povalec, Gjuro,

nestao, rođen 1872.

Povalec, Šimun,

umro 1915., 29 godina

Šćuric, Martin,

umro 1914., 30 godina

Šiltić, Martin,

umro 1916., 23 godine

Škrobot, Juraj,

umro 1918., 20 godina

Škrobot, Šimun,

umro 1916., 20 godina

Štefanek Čičmak, Janko,

umro 1917., 25 godina

Štefanek Kefeček, Stanko,

umro 1915., 26 godina

Štefanek Kefeček, Stjepan,

umro 1917., 21 godina

Šuštić, Janko,

umro 1916., 20 godina

Šuštić, Juraj,

umro 1915., 33 godine

Vedrina, Mijo,

umro 1915., 28 godina

Vodopić Tremljan, Josip,

umro1918., 23 godine

 

Podgrađe

Ivanček, Mirko,

umro 1918., 42 godine

Ivanček, Stjepan,

umro 1916., 33 godine

Kišak, Mato,

umro 1915., 33 godine

Pezić, Franjo,

nestao, rođen 1873.

Pezić, Petar,

umro 1917., 24 godine

Poljanica

Dragšić, Martin,

umro 1917., 34 godine

Gorički, Andrija,

umro 1918., 42 godine

Habazin Ležaić, Janko,

nestao,  rođen 1878,

Habazin Ležaić, Matija,

nestao, rođen 1889.

Habazin Ležaić, Mirko,

umro 1917., 30 godina

Habazin Ležaić, Stjepan,

nestao, rođen 1889.

Habazin, Blaž,

umro 1915., 25 godina

Habazin, Marko,

umro 1915., 33 godine

Horvat Belec, Janko,

umro 1916., 41 godina

Kaić, Mijo,

umro 1918, 39 godina

Kukec Hren, Franjo,

umro 1915., 41 godina

Kukec Hren, Martin,

umro 1917., 43 godine

Kukec, Hren, Pavao,

umro 1917., 46 godina

Lacković Hubak, Ivan,

umro 1918., 20 godina

Lacković Sviben, Alojzije,

umro 1917., 32 godine

Platužić, Janko,

umro 1914., 29 godina

Platužić, Mijo,

umro 1915., 37 godina

Popek, Janko,

umro 1914., 25 godina

Ptiček Hercigonja, Josip,

umro 1917., 18 godina

Vrabec, Ivan,

umro 1918., 33 godine

Selnica

Bukvić, Fabijan,

umro 1915., 22 godine

Bukvić, Vjekoslav,

umro 1915., 36 godina

Cavor, Vid,

umro 1916., 19 godina

Cavor, Jakob,

umro, rođen 1883.

Čigir, Šimun,

umro 1916., 33 godine

Drobec, Ljudevit,

nestao, rođen 1874.

Gajski, Andro,

umro 1917., 41 godina

Gajski, Marko,

umro 1916., 20 godina

Hanžek, Benko,

nestao, rođen 1885.,

Jakopec, Ljubek,

umro 1917., 29 godina

Kreber, Marko, rođen 1882.

nestao u ratu

Kurešić Kreber, Josip

umro 1915., 33 godine

Kužnar Trčak, Josip,

umro 1917., 18 godina

Mitrečić, Tomo,

nestao, rođen 1888.

Mitrečić, Pavao, rođen 1885.

nije se vratio iz rata

Ozimec, Stjepan,

umro 1916., 44 godine

Piščak, Milan,

umro 1915., 31 godina

Popek, Mijo,

Umro 1916., 34 godine

Pozaić, Blaž,

umro 1916., 20 godina

Pozaić, Stjepan,

umro 1914., 38 godina

Srebačić, Petar,

umro 1917., 36 godina

Srebačić, Stjepan,

umro 1916., 19 godina

Sušobreg

Ferenčak, Vinko,

umro 1917., 30 godina

Habajec, Blaž,

nestao, rođen 1893.

Hađina, Vinko,

umro 1914., 39 godina

Janečić Guglač, Ivan,

umro 1916., 23 godine

Jelečki, Dragutin,

umro 1917., 33 godine

Kranželić  Špoljar, Valentin,

nestao, rođen 1894.

Kranželić Mikov, Franjo,

umro,1915., 38 godina

Kranželić Špoljar, Vinko,

Umro, 1915., 33 godine

 

 

 

 

 

 

 

 

Literatura:

• Hrvatsko pravo. Varaždin: Stranka prava, 1914. 1918.
• Ilustrovani list. Zagreb: Dionička tiskara u Zagrebu, 1914.-1918.
• Jutarnji list. Zagreb: 1914.-1918.
• Buturac, Josip. Marija Bistrica 1209-1996. Povijest župe i prošteništa. Marija Bistrica: Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke, 1996.
• Zagorsko lice boga rata, katalog izložbe, Gornja Stubica: Muzeji Hrvatskog zagorja, 2014
• HDA, Unutarnji odjel Zemaljske vlade, IV B res
• HDA, Zagrebačka županija
• HDA, Zbirka matičnih knjiga
• Župni arhiv Marija Bistrica, matice obitelji
• Usmeni iskazi stanovnika Marije Bistrice o svojedobnim svjedočenjima suvremenika iz vremena Prvoga svjetskog rata