Povratak na arhivu

Nemiri na “pijacu” u Mariji Bistrici 1883. godine

autor: Darko Lacković, 30. listopada 2016.

Druga polovica 19. stoljeća u Hrvatskoj karakteristična je po teškoj gospodarskoj i socijalnoj situaciji. Nije bila zahvaćena samo Hrvatska već i šire europsko područje. Teška agrarna kriza, oštri pad cijena prehrambenih proizvoda što generira osiromašenje seljaštva, nerazvijeno tržište, raspadi seoskih kućnih zadruga, gladovanje stanovništva nakon brojnih tuča, mrazova, poplava i požara i još mnoge druge nedaće, pratile su to prijelazno razdoblje iz feudalizma u kapitalizam.[1]

Nakon Hrvatsko – ugarske nagodbe iz 1868. godine pokušavalo se hrvatsku autonomiju i dalje ograničavati na svim poljima, a najviše kroz zajednička državna tijela, zadužena za financije i poreze te promet i poštu. Temeljita mađarizacija ne vidi se samo u jezičnom području već i u odlukama iz 1870.-tih godina o jedinstvenoj financijskoj i poreznoj politici, koja seže sve do jakog nadzora nad općinskim blagajnama. Općine su bile dužne skupljati poreze za državu o vlastitom trošku te jamčiti uplatu poreza u državnu blagajnu na temelju vlastitih prihoda.

Da bi se mađarizacija što uspješnije provodila, dogodile su se i personalne promjene u vlasti. Ravnatelja financija Ivana Bartolovića 1879. zamjenjuje Mađar Antal David, a već sljedeće godine, umjesto narodnjaka Ivana Mažuranića na bansko mjesto dolazi unionist Ladislav Pejačević. David otvara u Zagrebu školu mađarskoga jezika, što je razjedinilo Narodnu stranku i iniciralo stvaranje Nezavisne narodne stranke čiji predstavnici su bili Josip Juraj Strossmayer, Josip Rački, Matija Mrazović, Kosta Vojnović i Šime Mazzura. Oni su sredinom 1883. inicirali zbacivanje dvojezičnih grbova koje je početkom kolovoza, protivno odredbama Nagodbe, počeo prema nalogu ministra financija Szapirya, postavljati Antal David u Zagrebu i nekoliko drugih hrvatskih gradova.[2]

 

Počeci nemira diljem Hrvatske

Na Veliku Gospu 1883. u Zagrebu su zbačeni dvojezični grbovi, a nemiri i demonstracije su slijedili širom bivše civilne Hrvatske i Vojne Krajine i nastavili se u rujnu iste godine.

Ban Ladislav Pejačević  je u međuvremenu odstupio, iako je do daljnjega morao obavljati banske poslove.  Usprkos tomu što je bio mađaron, nije htio provesti odluke  ministarske konferencije u Beču, koje su išle u pravcu uvođenja reda i mira te ponovnim isticanjem dvojezičnih grbova. Da bi se to postiglo, ukinuto je ustavno stanje i 4. rujna je postavljen general Herman Ramberg za vladinog povjerenika.[3]

Zagorski kraj je za desetak dana zahvaćen prvim nemirima, i to u: Mariji Bistrici 26. kolovoza, Gornjoj Stubici 27. kolovoza, nakon toga Maču, šireći se prema sjeveru,  Sv. Križu Začretju, Đurmancu i Krapini 30. i 31. kolovoza, Desiniću 3. rujna i Zagorskim Selima 7. rujna.

Zajedničke karakteristike svih tih nemira u Zagorju bile su glad, neimaština i općenito bijeda stanovništva, ali i daljnja besperspektivnost. Zagorje je bio već tada najnaseljeniji kraj Hrvatske čiji stanovnici su živjeli uglavnom od poljodjelstva, a industrije i zanatstva je bilo jako malo. Svakako ne treba zanemariti i politički utjecaj i nezadovoljstvo mađaronskim vlastima koji se  prelio iz Zagreba u tadašnji stubički kotar, koji mu je bio geografski najbliži.

 

Značajke i tijek bistričkih nemira

No, u bistričkom slučaju dodatno „ulje na vatru su dolile“ lokalne okolnosti, koje su karakterizirane napadom na općinskog načelnika i bilježnika, djelomice zbog osvete uhićenih seljaka koji su se pobunili zbog odluke lokalnih vlasti za ograđivanjem općinskog pašnjaka u svrhu privođenja namjeni školskog vrta[4], ali djelomice i zbog pročitanih oglasa s općinske zgrade te grbova i natpisa koji su bili protivni Hrvatsko – ugarskoj nagodbi, kao i zloporaba općinskih službenika.[5]

Povod nemirima bio je  u događajima koji su prethodili. Zakupnik regalnog prava[6] Gruenwald kupio je jedno zemljište preko kojeg je išao poljski put, koji je domaće stanovništvo puno koristilo. Želeći spriječiti daljnje korištenje sada svoga zemljišta, dao ga je drvenim plotom zagraditi. Seljaci i inače ljuti na gazdu Gruenwalda, svoje su nezadovoljstvo tim činom pokazali tako što su potrgali taj plot, ali su nakon toga osuđeni na globu i naknadu počinjene štete koju nisu htjeli platiti.[7]

Neki od njih su bili i zatvorom kažnjeni te su se iz njega vratili u subotu navečer, dan prije pobune.[8] Naloženom ovrhom od strane vlasti, trebali su se zaplijenjeni predmeti prodati tu nedjelju,  u 10 h. Stoga su seljaci poslije mise, naoružani cjepanicama, nahrupili na općinsku kuću da bi skinuli mađarski grb. Usput su polupani svi prozori, a posebno su se okomili na bilježnika Josipa Mirka Francoisa i načelnika Janka Cipriša iz Podgorja Bistričkog. Oni su bili predstavnici lokalnih vlasti i prema pisanju tadašnjih Narodnih novina (list Narodne stranke) samo dva dana iza spomenutoga događaja, od utorka 28. kolovoza 1883., logično je da sav svoj bijes izliju na njima koji su u ime države morali sprovoditi zakon. No, na njih su seljaci bili kivni i iz razloga što su ih smatrali vrlo nepoštenim u obnašanju vlasti. Zamjerali su im varanje i zakidanje na mjerama, tj. na pretvaranju starih u nove mjere koje su se provodile nakon uvođenja novih metričkih mjera 1874., a koje seljaci dakako nisu razumjeli. Varali su ih u to vrijeme i trgovci prilikom preračuna pa su seljaci zahtijevali vraćanje starih mjera i odbacivali sve promjene koje su se događale u javnoj upravi i poreznim promjenama.[9]

Tih dana spomenute Narodne novine prenose detaljnije opise događaja. Tako pišu da se već dan prije, tj. u subotu čulo „… da se sprema za sutra velika gungula“.[10] Kako doznajemo u tekstu optužnice[11] navedeno je da je još Juro Kušić na sajmu u Kašini čuo neke seljake razgovarati da će sljedeće nedjelje biti buna u Bistrici, kakva je bila u Zagrebu. Preko posrednika ta vijest stigla je i do župnika Jurja Žerjavića, koji o tomu obavijesti općinskog bilježnika, ali koji vjerojatno ne vjerujući da će se išta dogoditi, jednostavno se ogluši. Prije nego što je završila rana misa, iza koje se bilježnik spremao pročitati redovite proglase, netko mu je dojavio da se seljaci bune i da će navaliti na poglavarstvo. Pismenim putem je zamolio župnika da pokuša smiriti situaciju. Prilikom prislanjanja ljestvi od strane Imbre Kušta radi skidanja, kako su seljaci smatrali, mađarskoga grba koji je preko noći obješen, a na kojemu je pisalo samo „Občinsko poglavarstvo u M. Bistrici“, pojavio se i župnik Juraj Žerjavić. Uzalud je pokušavao objasniti da je to „zakoniti i pravi naš cimer“. Pobunjeni seljaci nisu župniku dali za pravo i nakon što je Petar Škrobot skinuo grb, koji ga je čak u jednom trenutku htio i vratiti nakon što ga je župnik ukorio, Andro Meštrović mu ga je istrgnuo iz ruku i bacio ga među ljude koji su ga smrvili, te je završio, prema pisanju Narodnih novina, u obližnjem zdencu. Vidjevši da ne može umiriti pobjesnjele seljake, odlučio je poći po svoje duhovne pomoćnike, Josipa Šafrana i Josipa Brežnjaka, koji to također nisu uspjeli jer su izgrednici i njima priprijetili.

Nakon toga su pobunjenici ušli u općinsku kuću kako bi potražili bilježnika i načelnika. Bilježnik Francois zaključao se s nekoliko svojih „privrženikah“, Jurajem Pozaićem, Jankom Gajskim, Jankom Vedrinom, bratom Tobijem, Ljubomirom i Stjepanom Ciprišem u jedan ured. Razjareni seljaci, probivši vrata ureda (čemu su se vlastitom snagom s druge strane opirali Juraj Pozaić, Janko Gajski i Janko Vedrina) htjeli su napasti bilježnika. U sobu su nahrupili Valek Kušić, Petar Škrobot, Tomo Škrobot, Stjepan Povalec, Marko Povalec, Imbro Kušt, Andro Meštrović i Stjepan Mikuš. On im priprijeti revolverom, na što mu Valent Kušić reče da će se morati odreći svoje službe i da želi sve službenike potući. Seljaci su počeli razbijati ormare i po drugim sobama, tražeći grb s mađarskim natpisom.

U to vrijeme netko je dojavio da je pobjegao načelnik Janko Cipriš, što je ovu spomenutu skupinu odvratilo od daljnjega napada na bilježnika, ali ne zadugo. Uz bilježnika su ostali Janko Gajski i Stjepan Cipriš, dok su ostali službenici pobjegli u posljednju sobu i tu se zaključali. Nakon kratkog vremena vratili su se Valek Kušić, Andro Meštrović i još neki seljaci ponovno do bilježnika i tom prilikom ga Valek Kušić udario cjepanicom tako da mu je potekla krv. Opet je netko povikao kako načelnik pokušava pobjeći, što je nagnalo pobunjenike na jurnjavu za načelnikom. Za to vrijeme bilježnik se pokušao spasiti spustivši se po dasci kroz prozor, gdje su ga nešto kasnije našli skrivenog iza dasaka u suši trgovca Weissa, koja se nalazila u prizemlju zgrade. U tomu su ga slijedili i drugi službenici. Sve to vrijeme svjetina je bacala kamenje na općinsku kuću usput polupavši prozore. U zaklonu suše nisu mogli dugo ostati jer su ih otkrili, a Juraj Pisk – Novak i Juraj Pisk – Hubak prodrli su u sušu koja je bila od letava sklepana. Kako je kasnije u sudbenom postupku dokazivano, Petar Škrobot mu je tada oteo revolver, a Valent Kušić, Andro Meštrović, Stjepan Povalec, Bolto Jantolek – Futač i Tomo Škrobot nastavili su ga tući. Sav u krvi molio je da ga ne ubiju. Ipak, jedan razjareni seljak ga je htio kolcem po glavi dokrajčiti, ali ga je drugi u tomu spriječio te su ga potom onakvog krvavog, odnijeli u kuću trgovca Ivana Weissa, u čemu je pomogao seljak Janko Šimunec i tamo do 11,30 h sakriven ostao.

Odbjeglog načelnika, koji se skrivao najprije u ormarima stana trgovca Weissa, a kasnije i pod tezgom u dućanu, u prizemlju zgrade, sustigli su vrlo brzo u polju, bacili na zemlju i počeli ga kamenjem gađati. Petar Škrobot mu je rekao da bi ga ubili ako ima revolver uz sebe. Pretražio ga je detaljno i ne našavši revolver, rekao je da će ubiti prvog koji će načelnika napasti. S obzirom da je, za razliku od bilježnika Francoisa, bio domaći čovjek, prestali su ga dalje tući. Pridigao se, a stanoviti Babić i Petar Ozimec su mu pomogli u dovođenju na pijac, gdje je morao potpisati izjavu da nije mađaron i da će uvijek s Hrvatima držati te da neće više biti načelnikom općine. Morao je još obećati kako ih neće „prepoviedati“ pa su ga prijatelji mogli kući odvesti.[12]

Odlaskom načelnika, izgrednici su se vratili do općinske kuće te su htjeli provaliti u stan trgovca Weissa, gdje se nalazio bilježnik Francois. Usput su htjeli pekara Milana Sinčeka istjerati iz općinske kuće, ali s obzirom da nije bio doma, Marko Povalec ih je uspio odvratiti od toga nauma. Kako ne bi provaljivali u Weissov stan, bravar Florijan Husinec uspio je bilježnika nagovoriti da izađe i odveo ga njegovoj kući u čemu su ga i izgrednici pratili na čelu s Josipom Hubakom, tražeći da potpiše izjavu lojalnosti kakvu je i načelnik potpisao, što je on, naravno, i učinio.

Tu nije bio kraj svemu nezadovoljstvu.  Seljaci su pokušavali pronaći bilježnikova brata Tobija Francoisa, koji je provodio ovrhe i koji im se također nemalo zamjerio. On se, kako se na suđenju kasnije doznaje, sakrio najprije u sakristiju, a potom i na tavan crkve i župnog dvora, a župnik ga nije htio izdati kad su ga seljaci došli potražiti.

Ne našavši ga, uputili su se trgovcima Židovima, koji su također morali potpisivati izjavu lojalnosti i da će uvijek štititi hrvatske interese, a ne mađarske. Svi su oni potpisali te izjave pa su se seljaci uputili na župni dvor kako bi provjerili jesu li spomenute izjave valjano sastavljene. Seljaci su bili mahom nepismeni i neuki ljudi pa su očekivali od svećenstva pomoć u tom smislu. Na kraju su takve izjave lojalnosti morali dati župnik i kapelani.

Kako je dan odmicao, iz Zlatara oko 15 h, došli su podžupan Adalbert Chlup i državni odvjetnik iz Varaždina Uroš Čučković u pratnji 4 oružnika radi uspostave mira, skupa s dva liječnika (dr. Prelec i dr. Mohar). Bojeći se krvavog ishoda nemira, poziv u pomoć poslao je sam župnik po seljaku odborniku s Laza, Mati Mikušu.[13]

Podžupan je u svom izvještaju, koji je slao 28.8.1883. vladinom odjelu za unutarnje poslove, sve potanko naveo i opisao tijek svoje ophodnje u Bistrici.[14] Nakon što je pregledao općinsku kuću i naložio pisaru Buretiću da u porazbijanim prostorijama ostavi sve netaknuto, krenuo je prema bilježnikovoj kući koja se nalazila „izpod Bistrice na cesti vodećoj preko Laza u Zagreb“, povjerenstvo je kod škole srelo uplakanu ženu pekara Sinčeka koja im je rekla da je svjetina u prijepodnevnim satima prijetila njezinom odsutnom mužu, da će ga ubiti i na Lazu pričekati njegov povratak iz Zagreba. Vidjevši ozlijeđenog bilježnika u krevetu, liječnik Prelec je konstatirao njegove ozljede. Bilježnik im je pri punoj svijesti ispričao što se dogodilo. Rekao im je da su nakon skidanja grba nahrupili u njegovu sobu i prvi ga je udario Valent Kušić iz Huma, a zatim i Andro Meštrović, Tomo i Petar Škrobot, Štef Povalec, svi iz Podgorja te Luka Vrabec iz Poljanice.

Posjetivši nakon toga načelnika Janka Cipriša u njegovoj kući, ovaj nije mogao isprva niti odgovarati na pitanja od silnoga straha. Rekao je da je čuvši gungulu, pobjegao prema doma, ali ga je svjetina dostigla na putu blizu Meštrovića u Podgorju i ondje ga kamenjem napala te ga prisilila na povratak u općinski ured radi potpisa očitovanja. Papir mu je dao Tomo Škrobot, a morao je obećati da ih neće tužiti. Činilo mu se da su ga zlostavljali Štef Mikuš iz Laza te Ivan i Mato Čičmak iz Podgorja. Načelnik je još izjavio da mu je sluškinja Kata Vedrina od trgovca Weissa koja stanuje u prizemlju općinske kuće, rekla da ju je Valent Kušić iz Huma idući u općinski ured, upitao: „Jesu li gore? Idem ja gore, da vidim, kakvo je to pismo došlo iz Pešte, da li je dobro ili zlo“. Spomenuo je i da su izgrednici kod trgovca Aleksandra Luksa, skinuli grb s trafike [15] i ploču osiguravajućeg društva, a trgovcu Gruenwaldu zaprijetili da će ga ubiti ako se za 8 dana ne pokrsti.[16]

Vraćajući se od načelnika prema Bistrici, upravitelj Chlup sa svojom pratnjom zatekao je mnoštvo svijeta pri bilježnikovoj kući, s ostavljena dva oružnika koji su ga imali čuvati. Oni su tražili bilježnikovog brata Tobija. Nastojeći smiriti situaciju, opominjao je seljake da se raziđu, ali sve je  bilo uzalud. Obećavao je i da će ovrhovoditelja lišiti njegove dužnosti ako za to bude valjanih dokaza. Tu se dodatno skupila i svjetina koja se vraćala s proštenja pri sv. Tri Kralja kraj Bisaga, a na putu svojim kućama preko Laza u Kašinu i Sveti Matej te su također počeli kamenje po cesti prikupljati. Prepirka sa seljacima trajala je skoro 2 sata kod bilježnikove kuće, za koje vrijeme je Tobija Francois kroz kuću i dvorište u polje pobjegao. Smatrajući se prevarenim, svjetina je počela i samog podžupana i podžupaniju optuživati da su mađarski poslušnici. Žalili su se na velike plaće činovnika koje moraju seljaci financirati, nove poreze za koje su čuli da će ih uvesti, a kojima će se oporezovati svaka kokoš, jaje, a muškarci da će morati od svog brka 5 for. plaćati, a neobrijani 6 for. Jedan od prisutnih seljaka izvadio je i „četvorku cislitarsku“ na kojoj je carski orao, tvrdeći da je to hrvatski grb, a ne mađarska kruna, koju na kapama nose i oružnici. Zaprijetili su i da će doći u sam Zlatar i tamo napraviti reda jer da se ne boje niti žandara, a niti vojske. Unatoč oštre nevoljkosti za takav čin, prisili ih svjetina na potpisivanje istih očitovanja, koje su morali prije dati već spomenuti. Najprije je to napravio dr. Čučković, a nakon njega i sam podžupan Adalbert Chlup.

Vidjevši da se svjetina ne razilazi, podžupan Chlup je nastojao sam napraviti prvi korak te se uputi prema bistričkom pijacu kako bi se još kod župnika informirao o tijeku izgreda. To mu izgrednici nisu dopustili da ide „k onomu magjaronu“, kako su nazvali župnika, već mu rekli da mora odmah doma se uputiti. Ionako mu niti kola više nisu bila u župnom dvorištu jer su bila prije potjerana u Zlatar, a podžupanu su ponudili kola, koja može od Dumbovića uzeti. Podžupan je ponovno nastojao postići da se na pijacu svi raziđu, ali ga je svjetina i dalje pratila izvan Bistrice, gdje je kod Gruenwaldove kuće[17] najzad došlo do sukoba. Nakon što je, prema pisanju Narodnih novina, a što sam podžupan ne spominje, netko njega za grlo zgrabio, a kamenjem su pogođeni državni odvjetnik i jedan oružnik, podžupan je naredio upotrebu oružja. Primijetivši da je dio izgrednika zašao u otvoreno dvorište kod novopodignute kućice barunice Hellenbach, odakle su mogli podžupanovoj pratnji doći iza leđa, naredio je povlačenje cestom ispod brijega kako bi izašao iz zatvorenoga mjesta. To je bilo već oko 17,30 h.[18] Na putu za Zlatar, čekala su ga njegova kola, kako se navodi –  kod prve kapelice, vjerojatno kod svetoga Roka u Tugonici.

U spomenutoj pucnjavi, Juraj Šišak iz Sv. Mateja, koji se vrlo vjerojatno tu zatekao na povratku s već spomenutog proštenja od sv. Tri Kralja prema svojoj kući, ostao je na mjestu mrtav. Petar Meštrović je bio teško ranjen te nakon nekoliko dana i sam podlegao od pričinjenih rana[19], a Janko Meštrović je preživio ranjavanje. U svom izvješću, Adalbert Chlup navodi da su prilikom pucanja pale 4 žrtve.[20] Ostaje nejasno, misli li tu na kamenom pogođene osobe iz svoje pratnje skupa s dvoje seljaka ili je bio uvjeren da je bilo toliko ukupno smrtno stradalih za što nigdje više ne nalazimo potvrde osim u prenošenju sadržaja njegova brzojava[21] u Narodnim novinama u kojima se spominje još da „… jedan je Stubičanin ubijen, jedan Bistričanin težko, a jedan lako ranjen.“[22]

Upravitelj Chlup je već prije svog polaska prema Mariji Bistrici, brzojavom tražio pomoć iz Zagreba. Osim jedne satnije vojnika, tražio je brzojavom po povratku u Zlatar, 26. kolovoza navečer i činovnike za privremenu općinsku upravu te  je, nakon što mu se u 3 h u noći između 26. i 27. kolovoza javio oružnički natporučnik Vuletić, da je sretno u Bistricu stigao i da se do „toga časa mir poremetio nije“, sam poslao kraljevskog podžupanijskog perovođu Ivana Milinkovića, koji je prvo trebao dočekati vojsku radi opskrbe i ukonačenja.

Kroničar toga vremena pisao je da je „na Bistrici preko 50 krčmah sve puno pijanoga svieta.“[23], ali i da je već istu večer dolaskom kotarskoga suca Grausgrubera bilo sve mirno jer je dao „pijani narod iz krčmah odstraniti, trg razsvietliti“.[24] Iste noći stiglo je iz Zagreba oružništvo, a sutradan, u ponedjeljak oko 11 h, došli su domobrani husari, a nešto kasnije nakon smještanja istih po kućama, stigle su „tri kumpanije pješakah“. Navečer istoga dana, dolaskom državnoga odvjetnika iz Zagreba mogla je započeti i istraga kolovođa i sudionika nemira. [25]

 

Suđenje sudionicima nemira nakon provedene istrage

U kasnijem izdanju Narodnih novina koje su pomno pratile suđenje okrivljenih seljaka, doznajemo da su podignute  optužnice[26] prema člancima 315. Kaznenog zakona (skidanje grba), 431. (navala na javnu sigurnost), 283. (strka), zločina teških tjelesnih ozljeda i nasilja IV. i V. slučaja protiv sljedećih 28 osoba:[27]

  • Andro Meštrović, rodom i prebivanjem iz Podgorja k.br. 21, rkt., 22 godine star, oženjen, otac jednog djeteta, seljak, nepismen
  • Stjepan Povalec, rodom i prebivanjem iz Podgorja k.br. 24, rkt., 35 godina star, oženjen, seljak, nepismen
  • Mato Čičmak, rodom i prebivanjem iz Podgorja k.br. 22, rkt., 37 godina star, oženjen, otac dvoje djece, seljak, nepismen
  • Pavao Lacković, rodom iz Tugonice, obitavajući u Bistrici k.br. 23, rkt., 42 godine star, otac četvero djece, lončar, nepismen
  • Stjepan Jelenčić, rodom i obitavajući u Bistrici, rkt., 28 godina star, oženjen, šoštar, pismen
  • Juraj Pisk – Novak, iz Bistrice, rodom i obitavajući u Bistrici k.br. 4, rkt., 23 godine star, neoženjen, seljak, nepismen
  • Tomo Škrobot, iz Podgorja, rodom i prebivanjem iz Podgorja k.br. 23, rkt., 31 godinu star, seljak, nepismen
  • Marko Povalec, rodom iz Bistrice, rkt., 32 godina star, oženjen, otac jednog djeteta, seljak iz Podgorja k.br. 22
  • Petar Škrobot, iz Podgorja, rodom i prebivanjem iz Podgorja k.br. 23, rkt., 30 godina star, neoženjen, seljak
  • Valent Kušić, rodom i prebivanjem iz Huma k.br.22, rkt., 53 godine star, oženjen, otac dvoje djece, seljak
  • Andro Lukec, rodom i prebivanjem iz Dubovca k.br. 19, rkt., 25 godina star, oženjen, otac dvoje djece, seljak, nepismen
  • Janko Vuhas, rodom i prebivanjem iz Dubovca k.br. 17, rkt., 32 godine star, oženjen, otac četvoro djece, seljak[28]
  • Miško Dolčić – Puzi, iz Laza, rodom i prebivanjem iz Laza k.br. 8, rkt., 24 godine star, neoženjen, seljak
  • Ivan Čičmak, rodom i prebivanjem iz Podgorja k.br. 22, rkt., 32 godina star, oženjen, bez djece, seljak
  • Joso Pisk – Hubak, rodom i prebivanjem iz Podgorja k.br. 12, rkt., 35 godina star, oženjen, otac šestero djece, seljak
  • Juraj Klemar, rodom i prebivanjem iz Tugonice k.br. 14, rkt., 30 godina star, oženjen, otac jednog djeteta, seljak
  • Janko Rusan – Šćitarović[29], rodom i prebivanjem iz Huma k.br. 29, 17 godina star, rkt., neoženjen, seljak
  • Petar Ciković, rodom i prebivanjem iz Laza, rkt.,55 godina star, udovac, otac četvero djece, seljak, nepismen
  • Martin Gabud, rodom i prebivanjem iz Laza k.br. 17, rkt, 24 godine star, neoženjen, seljak
  • Petar Car, rodom i prebivanjem iz Huma, rkt., 25 godina star, nevjenčan, seljak
  • Juraj Ciković, rodom i prebivanjem iz Laza k.br. 6, rkt., 27 godina star, neoženjen, seljak
  • Stjepan Mikuš, rodom i prebivanjem iz Laza k.br. 5, 45 godina star, oženjen, bez djece, seljak
  • Petar Pugar, rodom i prebivanjem iz Selnice k.br. 17, rkt., 23 godine star, neoženjen, seljak
  • Bartol Car, rodom i prebivanjem iz Huma, rkt., 64 godine star, oženjen, otac četvero djece, seljak
  • Ivan Povalec, rodom i prebivanjem iz Podgorja k.br. 24, rkt., 57 godina star, oženjen, otac troje djece, seljak, nepismen, neporočan
  • Bolto Jantolek – Futač, rodom i prebivanjem iz Globočeca k.br. 42, 30 godina star, oženjen, otac jednog djeteta, seljak, nepismen, neporočan
  • Imbro Kuš, rodom i obitavajući iz Laza
  • Gjuro Čičmak, rodom i prebivanjem iz Podgorja

Navedeno je i da su svi optuženi rimokatolici i neporočni. Osim Pavla Lackovića koji je lončar te Stjepana Jelenčića koji je postolar, svi su seljaci i većina njih su oženjeni i očevi obitelji. Valent Kušić, Petar Škrobot, Andro Meštrović, Stjepan Povalec, Janko Vuhas i Andro Lukec bili su u istražnom zatvoru, dok su ostali na slobodi.

Senatom predsjedaju: vijećnik Čermak, prisjednici Malvić, Seunik i dr. Haramustek, perovođa je Finkh. Na strani optužbe je kraljevski državni odvjetnik Milan Bledšnajder, a branitelji su dr. Derenčin i dr. Hinković.[30]

Preslušavanje optuženih započelo je 21.11.1883. u prijepodnevnim satima. Prvooptuženi Andro Meštrović branio se da ne zna ništa o skidanju grba i da nije ni u čemu sudjelovao, osim kao promatrač te ne zna tko je dizao galamu i vikao protiv općinskih službenika. Također tvrdi da nije zlostavljao bilježnika i da ga ovaj prijavljuje samo zbog toga što je s njim u svađi, jer da mu bilježnik dopušta mljeti samo ako mu donese kojeg purana.

Stjepan Povalec odbija svih 5 točaka optužbe i govori da nije prisustvovao skidanju grba, razbijao prozore i vrata na općinskoj kući, zlostavljao bilježnika i njegova brata ovrhovoditelja. Smatra da su si činovnici sami krivi jer su zbog počinjenih nepravdi bili kod ljudi jako omraženi.

Mato Čičmak također odbija optužbe. Čuo je da ljudi nešto viču, ali ne zna tko i zašto. Nakon što ih je upravitelj Chlup opomenuo, otišao je kući kao i svi drugi trijezni ljudi, a da su samo pijani proštenjari ostali.

Pavel Lacković, lončar iz Bistrice, poriče da je huškao druge ljude na službenike, već da ih je dapače, pokušavao umirivati. Branio je trgovca Luksa, kad je svjetina htjela na njega navaliti. Nakon što je trgovac Luks sam skinuo table od trafike i asekuracije i bacio ih među ljude, na pitanje naroda što će s njima, savjetovao je iste da ih neka sami na dućanska vrata objese, što su kasnije i učinili. Ne zna ništa o daljnjim izgredima jer je stražario kod svojih lonaca. U tu svrhu se pozivao na svjedoke: Imbru Milošića starijeg, Vida Cukora, Nacu Popeka i Imbru Lackovića pa i na samoga Aleksandra Luksa koji je trebao posvjedočiti da ga je u tom metežu zaštićivao.

Stjepan Jelenčić, postolar iz Bistrice, optužen je da se nije na opomenu upravitelja Chlupa htio udaljiti, već da je donosio papire kako bi upravitelj s državnim odvjetnikom Čučkovićem potpisao već poznato očitovanje. Brani se da je došao pijan s proštenja od sv. Tri Kralja i da su ga nepoznati ljudi prisilili da donese papira, što je on zbog straha i učinio.

Tako su i drugi optuženici u poslijepodnevnim satima poricali bilo kakvu umiješanost, a dokaze svjedoka su pravdali da se radi o očitim zabunama. Jedino je Ivan Povalec priznao da je na nagovor drugih govorio: „Mi hoćemo stare pravice Jelačića bana!“ i da drugo ništa nije govorio. Na pitanje branitelja što podrazumijeva pod Jelačićevim pravicama, odgovorio je: „Znaju gospone, tak naj bu, kak je prije bilo: Bogu dušu, a caru glavu i štibru, a puteve moramo delati, kaj mora biti, to mora biti!“[31]

Prije nego što je došao red na, sada već bivšeg općinskog načelnika Janka Cipriša, koji se u međuvremenu zahvalio na dužnosti, branitelji su tražili njegovu prisegu. To su pravdali izvješćem podžupanijskog izaslanika Milinkovića u kojem stoji da su se mnogi optuženici žalili na ponašanja Cipriša i Francoisa, koji da su svojim brojnim zloporabama i nedjelima doveli do sukoba te da mora postojati međusobno neprijateljstvo zbog takvog ponašanja. Državni odvjetnik Bledšnajder odgodio je čitanje spomenutoga izvješća za kasnije.

Janko Cipriš pod prisegom je počeo opisivati slučaj kao u optužnici, ali da ne zna imena i prezimena pojedinaca koji su pravili izgrede i koji su ga napali. Dapače, govorio je da ga je Petar Škrobot obranio u jednom trenutku od razjarene svjetine tako što je rekao da će morati potpisati očitovanje lojalnosti. Zna još samo da su ga neki Babić i optuženi Janko Rusan ispod ruke primili i kući odveli.[32]

Sutradan, 22.11.1883. nastavljeno je saslušanje svjedoka Josipa Mirka Francoisa, bivšeg općinskog bilježnika koji je nakon disciplinske istrage po velikom županu Utješenoviću maknut sa službe i premješten kao posebnik u Zagreb. Opisivao je pred sudom događaje onako kako su bili u optužnici navedeni. Iako je dan prije izbijanja nereda čuo da se nešto sprema, nije bio u brizi s obzirom da na grbu nije bilo mađarski, već isključivo hrvatski natpis. Vidjevši što se sprema, zamolio je drugo jutro župnika Žerjavića za pomoć, ali to je bilo uzalud jer župnik u tomu nije uspio. Priznao je posjedovanje revolvera, ali ga zbog pogibelji nije upotrijebio. Vjerovao je da bi bio zatučen na ulici da izgrednici nisu spazili bijeg načelnika prema svojoj kući pa su onda svi pohitali za načelnikom, a njega ostavili, nakon čega su ga neki ljudi sklonili u prostorije trgovca Weissa. Nakon što su se ljudi u poslijepodnevnim satima vratili i ponovno ga tražili, molio ih je klečeći da ga poštede te je morao potpisati očitovanje lojalnosti: „da se on na službi zahvaljuje, da je Hrvat i da neće više s Magjarima držati“.[33] Navodi još kako je Josip Pisk – Hubak k njemu priskočio i naložio da piše onako kako je barunica[34] (Klotilda Hellenbach) rekla, koju također spominje kao stalnog huškača na poglavarstvo i župnika. Po dolasku upravitelja Chlupa, ostavljena su mu dva oružnika koja su ga trebala čuvati. Bilježnik je u nastavku saslušanja, nakon nekoliko pitanja koja su mu postavljali branitelji, iznosio vrlo opterećujuće optužbe na teret optuženika. Na kraju zahtijevao je odštetu za pretrpljenu bol 2.000 for., lijekove i „dangubu“ od po 200 for., a za buduće posljedice 1.000 for.

Župnik Juraj Žerjavić također je potvrdio navode iz optužnice i agnosticira sve optuženike prema počinjenim djelima. Nije bio prisutan zlostavljanju bilježnika već je bio na većoj udaljenosti pa ne zna tko je što radio. Iako mu je htio pomoći, nije se usudio, bojeći se za svoj život. Potvrdio je kako su vikali iz gomile „Po njem“, tj. po župniku, kao i to da su vikali oko Francoisa: „Ubijte toga tata, kako barunica hoće!“[35]

Kapelan Josip Šafran čitav je događaj opisivao u svom napisanom Ljetopisu, a na suđenju je izjavio da je pokušavao narod smirivati. Vidio je kako su tukli bilježnika, ali nije znao reći tko je to bio. Nije znao reći niti što su ljudi vikali u poslijepodnevnoj „gunguli“. Dotrčao je do mjesta pucanja i vidio mrtvog čovjeka, a ranjenog Petra Meštrovića (koji je nakon nekoliko dana umro) je na licu mjesta ispovijedio.

Svjedok Tobija Francois, bivši ovrhovoditelj, a u vrijeme suđenja katastralni dnevničar u Zagrebu, inače bilježnikov brat, opisao je da ga je prilikom bijega iz općinske kuće, cjepanicom po zatiljku udario Stjepan Povalec, nakon čega je pao, ali se brzo pridigao i između nogu ljudi produljio do crkve, gdje se sakrio u sakristiji. Bojeći se da ga ne izda neka stara baba, popeo se na tavan i od tamo vidio kako su Andro Meštrović i Mato Čičmak ljude na otpor pozivali. S obzirom da su ga već počeli u crkvi tražiti, preselio se na tavan župnog dvora, ali su i tamo nahrupili, tražeći župnika da im ga preda kako bi ga pošteno istukli. Župnik ga je spasio tako što je ljudima rekao da je vjerojatno pobjegao u šumu. Dolaskom upravitelja Chlupa otkrio se je i pristupio je njima. U svom iskazu teretio je Ivana Povalca za razdraživanje ljudi, a što se odnosilo na smetanje javnoga mira. Za pretrpljeni udarac zahtijevao je 100 for. odštete nakon čega se začuo smijeh u dvorani.

U poslijepodnevnom nastavku rasprave preostali svjedoci nisu ništa bitnije naveli, osim navođenja alibija za neke optuženike te su pročitani razni spisi, zapisnici i svjedodžbe. Upravitelj Adalbert Chlup opisivao je nemire kao posljedicu ozbiljnih agitacija koje su došle iz Zagreba, da su njegov život i život povjerenstva bili ozbiljno ugroženi pa je naložio upotrebu oružja.

Na kraju rasprave pročitano je i već prije odgođeno izvješće podžupanijskog izaslanika, perovođe Milinkovića, koji je bio izaslan radi preuzimanja uprave bistričke općine, a u svrhu istraživanja uzroka nemira. U izvješću je dosta toga kompromitirajućeg za općinsku vlast. Ukratko, navodi se sljedeće:

  1. Općinsko poglavarstvo propustilo je pučanstvu protumačiti nove propise o uvođenju novih mjera. Trgovci su na jesen od seljaka kupovali na staroj vagi različite „prirodnine“, a na proljeće iste opet po novoj mjeri i po dvostrukoj cijeni prodavali. Žaleći se na takve postupke, seljake su otpravljali na podžupaniju, a ovi natrag na općinu pa seljak nije mogao nigdje dobiti pravnu zadovoljštinu i pretrpio je već štetu zbog toga.
  2. Porezne ovrhe odvijale su se protuzakonito. Oduzimalo se stanovništvu razne predmete bez obzira na dospjelost i veličinu duga i na vrijednost zaplijenjenih predmeta te su bili s velikim troškovima transferirani i naprečac prodani.
  3. Drsko, grubo i okrutno ponašanje općinskih službenika. Bilježnik se odao nadripisarstvu, zanemarivao je službene poslove, a predmete koje je trebao besplatno rješavati, naplaćivao je u privatnim poslovima. Neke je spise godinama zatezao pa je prisiljavao stranke da mu poslove plaćaju. Isto tako je stranke međusobno huškao jedne na druge i svakoj služio kao pravni zastupnik, tako da nijedna stranka nije mogla zadovoljiti svoja prava.
  4. Ozbiljna sumnja je izražena u bilježnikovoj zloporabi uredovne vlasti u izvađanju besplatnih općinskih javnih radova. Imućnijem stanovništvu su radovi ili otkupnina oprošteni, a onima koji su doista radili, bez ikakvog zapisnika plijenjeno je oruđe za rad. Naplaćene otkupnine zadržavane su od strane bilježnika i načelnika Janka Cipriša.
  5. Sve pritužbe seljaka na podžupaniju i Kraljevsku zemaljsku vladu osujećivali su načelnik i bilježnik te u sasvim drugom svjetlu prikazivali. Navodi se slučaj s pekarom Sinčekom, u kojem je općina ostala oštećena za 170 for., a žitelji koji su se na to žalili globljeni su s 50 for. ili s 10 dana zatvora.
  6. Prilikom općinskih javnih radova, uređenja putova, čišćenja kanala i potoka nije vođena evidencija. Zlorabljeni su siromašni seljaci od strane općinskih poglavara i pandura, koji su primali mito za oprost od uobičajenih obaveza. Stoga su neki seljaci morali dvostruko više odrađivati nego što je na njih spadalo.
  7. Načelnik i bilježnik primali su novce za određene poslove koje nisu smjeli naplaćivati kod zadružnih dioba. Diobe nisu provodili, a novce nisu vraćali.
  8. Općinsku blagajnu su privatizirali tako da su iz nje posuđivali za svoje potrebe i potrebe nekih drugih, što je imalo za posljedicu nastalu štetu.
  9. Načelnik Cipriš i bilježnik Francois, prilikom proizvodnje opeke nanijeli su općini u nekoliko godina štetu od 10.000 for.[36]

Iako je branitelj Hinković htio da se za svjedoka pozove Milinković, sud je to odbio. Rasprava je nastavljena sutradan, 23.11. u kojoj su držani pledoajei da bi 24.11.1883. u 19 h, zbog, kako kaže, krivnje dijelom zločinstva javnog nasilja i nanesenih teških tjelesnih ozljeda te dijelom prema prekršajima po člancima 300., 315. i 431. Kaznenog zakonika, pročitane sljedeće presude:

  • Andro Meštrović, Stjepan Povalec i Tomo Škrobot, svaki na tri mjeseca teške tamnice, pooštrene jednim postom svakog tjedna
  • Juraj Pisk – Novak i Imbro Kušt, svaki na šest tjedana
  • Petar Škrobot, Ivan Čičmak, Josip Pisk – Hubak, Juraj Klemar, Janko Rusan -Šćitarović, Martin Gabud, Stjepan Mikuš, Bartol Car i Bolto Jantolek – Futač, svaki na mjesec dana teške tamnice, pooštrene jednim postom svakih 14 dana
  • Ivan Povalec na 14 dana, Marko Povalec na 10 dana te Mato Čičmak, Stjepan Jelenčić, Andro Lukec, Janko Vuhas i Juraj Čičmak, svaki na 7 dana zatvora i na podmirenje troškova kaznenog postupka i naknadu počinjene štete u iznosu od 50 for. 23 nv.
  • Općinski bilježnik Josip Mirko Francois upućuje se sa svojim traženjima, osim 150 for. na put redovite parbe.
  • Državni odvjetnik odustao je od nekih optužbi, a neke od sudionika proglasio je nevinim: Pavao Lacković, Miško Dolčić – Puzi, Petar i Juraj Ciković, Petar Car i Petar Pugar.

Iako su optuženici isprva zahtijevali tri dana za promišljanje, ubrzo su se nakon čitanja presude predomislili te su se očitovali da su zadovoljni kaznom i da ju žele odmah nastupiti.[37]

 

Zaključak

Možemo zaključiti da su seljaci navalili na lokalnu vlast zbog njihovog već opisanog lošeg upravljanja, prevara i brojnih propusta. Očito je grb bio izlika te nije mogao biti pravim razlogom napada jer je imao hrvatski natpis, barem za glavne protagoniste nemira, koji su se i tijekom držanja u sudskom procesu, pokazali domišljatim i spretnim seljacima i teško da su podlegli takvoj zabuni.

Teško je pronaći dovoljno dokaza da su seljaci bili toliko osviješteni zbog događaja koji su se nekoliko dana prije dogodili u Zagrebu i da su imali nekakav valjan politički program. Chlupove konstrukcije da se radilo o utjecaju agitatora iz Zagreba[38] teško je bilo i tada dokazivati.

Župnik Juraj Žerjavić te kapelani Josip Šafran i Josip Brežnjak imali su nelagodu svjedočiti protiv optuženih, ali su se prema zapisima Josipa Šafrana u svom Ljetopisu, zauzimali da se optuženici što blaže kazne.[39] Radi li se ovdje o strahu od potencijalnih osveta, s obzirom da nakon odlaska redarstvenih i vojnih snaga te odsluženja dobivenih kazni, oni moraju ostati u Bistrici živjeti i dalje s tim svijetom, njihovim rođacima i susjedima, možemo samo nagađati.

U tekstu je autor nastojao spomenuti što više imena i prezimena sudionika ovih događaja, kako bi zainteresirani lokalni čitatelji mogli bolje razumjeti za što su se borili njihovi preci i imali mogućnost njihove lakše identifikacije. S obzirom da je od opisanoga događaja prošlo 126 godina, za povjerovati je da neće biti preteško doprijeti do činjenica, tko su bili ti ljudi i njihovi kasniji potomci i kako smo s njima rodbinski povezani.

 

[1] To je vrijeme u kojemu feudalni odnosi nisu do kraja iščezli, čak i naturalna podavanja dotadašnjim zemljišnim gospodarima. Više o tomu u: Lacković Darko: „Pobuna seljaka u Podgrađu 1866.“ U: Hrvatsko zagorje, Godina XIV, Krapina, prosinac 2008., str. 36 – 44

[2] Pavličević Dragutin: „Narodni pokret u Hrvatskom zagorju i Prigorju 1883. godine“, u: Zaprešički godišnjak 2005-2006, Matica Hrvatska, Zaprešić, str. 325 – 342

[3] Pavličević Dragutin: „Buna u bivšoj Banskoj krajini 1883.“, u: Historijski zbornik, XXV – XXVI, Zagreb 1972-73., str. 75 – 133

[4] Šafran Josip: „Ljetopis“, rukopis, Marija Bistrica, 1923.

[5] Paličević Dragutin: „Narodni pokret u Hrvatskom zagorju i Prigorju 1883. Godine“; u Zaprešički godišnjak 2005-2006, Matica Hrvatska, Zaprešić, str.325-342

[6] Regalno pravo je pravo točenja vina koje su imali pojedini zakupnici u svojim klijetima na istočnoj strani bistričkoga pijaca i ukinuto je 90 tih godina 19. stoljeća. Nakon toga na tom mjestu su najprije židov Klein izgradio zgradu a potom i domaći ljudi izgrađivali svoje nove kuće, npr. obitelj Hudek. Više o tomu u: Buturuac Josip. Marija Bistrica, 1993. II. izdanje.

[7] Narodne novine, br. 196., 28. VIII. 1883.

[8] Šafran Josip: „Ljetopis“, rukopis, Marija Bistrica, 1923.

[9] HDA – Predsjedništvo Zemaljske vlade, 6, 4498, 16.10.1883.

[10] Narodne novine, br. 197., 29. VIII. 1883.

[11] HDA – Predsjedništvo Zemaljske vlade, 6, 4498, 16.10.1883.

 

[12] Narodne novine, br. 267., 21. XI. 1883.

[13] HDA – Predsjedništvo Zemaljske vlade, 6, 3306, 26.8.1883.

[14] HDA – Predsjedništvo Zemaljske vlade, 6, 3453, 28.8.1883.

[15] Nije poznato gdje se nalazila spomenuta trafika, ali smo saznanja da je isti trgovac kasnije dao izgraditi zgradu na istočnoj strani pijaca, koju je kasnije kupila obitelj Hudek. Do 1892., kad je otkupljeno legalno pravo točenja vina, na istočnoj strani pijaca nalazile su se krčme i klijeti, koje su bile otvorene samo u vrijeme proštenja.

[16] Isto

[17] Radi se o objektu u današnjoj Ulici kralja Tomislava, koji je nakon Gruenwalda koristio trgovac Vilim Klein, pa Pavao Kukolja, nakon 2. svjetskog rata PZ „Budućnost“ a danas je tamo privatna trgovina mješovitom robom i slastičarnica.

[18] HDA – Predsjedništvo Zemaljske vlade, 6, 3307, 27.8.1883.

[19] U matičnoj knjizi umrlih za Juraja Šišaka kao razlog smrti navedeno je: „Oružnici iz Zlatara u prisutnosti upravitelja podžupanije Chlupa ustreliše ga u gunguli na pijacu u M. Bistrici“ te „Dne 27.8. bijaše lješina sudbeno parana“.

Ranjeni Petar Meštrović prema podacima iz istoga vrela je suprug Kate, rođ. Milošić iz Podgorja 21, umro 1.9., a kao razlog smrti navedeno je: „ranjen od oružnika u prisutnosti upravitelja Chlupa u gunguli koja je nastala 26.8. Pokopan je 3.9. iste godine.

[20] HDA – Predsjedništvo Zemaljske vlade, 6, 3306, 26.8.1883.

[21] HDA – Predsjedništvo Zemaljske vlade, 6, 3308, 27.8.1883.

[22] Narodne novine, br. 195., 27. VIII. 1883.

[23] Narodne novine, br. 197., 29. VIII. 1883.

[24] Narodne novine, br. 198., 30. VIII. 1883.

[25] Isto

[26] Optužnice su podignute 6. Listopada 1883. „…proti 28 prijavljenikom…“. Više o tomu u: HDA – Predsjedništvo Zemaljske vlade, 6, 4498, 16.10.1883.

[27] HDA – Predsjedništvo Zemaljske vlade, 6, 4498, 16.10.1883.

[28] Janko Vuhas i Andro Lukec iz Dubovca spominju se i u pobuni seljaka u Gornjoj Stubici te su bili također optuženi u tom procesu.

[29] Prema statusu animarumu vidljivo je da ispravno prezime Rusan – Šćitaroci.

[30] Narodne novine, br. 267., 21. XI. 1883.

[31] Narodne novine, br. 268., 22. XI. 1883.

[32] Isto

[33] Narodne novine, br. 269., 23. XI. 1883.

[34] O odnosima koji su vladali između barunice i općinske vlasti možemo čitati u prvom odlomku Narodnih novina br. 197 od 29.VIII.1883. pod naslovom „Strahote u M. Bistrici“.

Prije nekoliko tjedana pojavio se u općinskoj kući baruničin sin, natporučnik Dioniz Hellenbach, opasan sabljom i naoružan toljagom, zbog uvredljivog privatnog pisma koje je općinski bilježnik istoga dana bio uputio barunici. Vičući, htio je izlupati bilježnika, a činovnike nazivao pogrdnim imenima. Barunica je višekratno slala pritužbe na rad općinskog poglavarstva u čemu su znali i seljaci svjedočiti pred sudom u Stubici i državnom odvjetništvu u Varaždinu, a o čemu su znali i u podžupaniji u Zlataru te i u samoj Kraljevskoj zemaljskoj vladi u Zagrebu.

[35] Isto

[36] Isto

[37] Narodne novine, br. 270., 24.XI.1883.

[38] HDA – Predsjedništvo Zemaljske vlade, 6, 3453, 28.8.1883.

[39] Buturac Josip: „Marija Bistrica 1209 – 1993, Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke, Marija Bistrica, 1993., str. 108