Pjesme Petre Gorički
B612
Pričali su mi nekoć o poljima lavande
na jugu Francuske.
Sjetio sam se jutros,
tumarajući u magli buđenja,
kako bih mogao spakirati kofere,
staviti ti povez na oči
i potajno te odvesti tamo.
Ali bio sam prezauzet skiciranjem osobne slobode.
Htio sam te vezati za sebe,
a ujedno biti slobodan,
mijenjati boju sunca u plavičastome okviru neba.
Stvoriti od tebe zlatnoga kanarinca
u bijeloj shabby chic krletki
koji bi pjevao
u skladu s notama
Pachelbelova Kanona
u D-duru.
Bio sam prezauzet rušenjem polica
s knjigama o poznatim ljubavima
Paola i Francesce, Dantea i Beatrice, Tristana i Izolde,
koje su mi uvijek bile nesnosne,
čak i gore od mojih vlastitih.
Prezauzet slaganjem neodgovarajućih fragmenata
naše vlastite priče,
premještanjem oblaka sa svojega na tvoje nebo.
Možda i jesam bio sebičan,
glumeći pticu selicu
i odlazeći na jug svaki put
kada si od mene zatražila istinu.
Radije sam te prepustio
moru lažnih nadanja,
bio Mali Princ na asteroidu B612.
Pakiram kofere i odlazim,
bez onoga maloprije spomenutoga poveza na očima.
Spelujem ti objašnjenje:
Čitaj između redaka.
Pjesma je objavljena u zborniku radova 10. recitala ljubavne poezije „Željka Boc“ – „Hod se nastavlja“ 2013. godine te je nagrađena 1. nagradom stručnoga povjerenstva i nagradom publike.
LA VIE EN ROSE
otplesavši posljednji can-can
stanu drvene figure konjića
i vrtuljak strasti
izgubi svu čar
ostade samo napola iskorištena sreća
koju mi proda neki kentaur
s Olimpa
i orke pobjegle s obala
Katalonije
Big Ben otkucao je
posljednje sekunde
prije nego sam u ponoć
usred kišnog
Londona
poput Pepeljuge
izgubila iznošene crvene
cipelice posuđene od
Dorothy
ne dočekavši da zacijele
rane ljubavi zadane
neprijateljski, s tri udarca
tupim nožem u
srce
nehajno odjevena u stihove
Cohena
brojim dane po boji
smokvinoga lišća
uhvaćena u groznicu samotnog
jutra
dana
noći
sanjajući ritam Portugala
i nas dvoje
na ulicama Lisabona
slomljena pogleda
tupo uperenoga u
daljinu u kojoj ostade
neki bolji
život
neki Istanbuli i šarene
vaze nezaboravnih trenutaka
i dalje samo sjedim
kraj prozora
umotana u bezlično smeđu
deku s uzorkom turskih ćilima
čekajući da
niknu prve kupine
i ružičasto biserje
japanskih trešanja
zvijezda večeri povlači se
s pozornice
davno propaloga cabareta
ja
klaun
svoje vlastite ironije
Edith Piaf u ulozi života
prestajem igrati tvoje
igre
previše puta
glumila sam za publiku
u kojoj si uvijek bio
samo
ti
u ovome ruletu
na moskovskome Crvenom trgu
ja nikad ne gubim
Pjesma je objavljena u zborniku radova 10. recitala ljubavne poezije „Željka Boc“ – „Hod se nastavlja“ 2013. godine.
PORTULANSKA KARTA
U ponoć, kao i obično,
namještam satove na vrijeme
tvoje vremenske zone.
Ucrtavam koordinate tvojih koraka
na kartu svojih uspomena.
Sto tri stupnja istočne geografske dužine,
dva stupnja sjeverne geografske širine.
Ostavljajući za sobom
tragove umornih nogu,
tonem u jedanaest tisuća trideset i četiri metra
duboku tamnu komoru.
Gubimo dane prelazeći sa zapada na istok,
vijećamo poput vitezova Okrugloga stola.
Ti, Lancelot.
Ja, tvoja Guinevere.
Da budem tvoja sigurna luka,
vjetar tvojim jedrima?
Pa da ne strepim nad sjenama
orkanskih visova
u staklenoj prizmi Sargaškoga mora.
I ne budem samo još jedna
razglednica iz Singapura.
Pjesma je objavljena u zborniku radova 11. recitala ljubavne poezije „Željka Boc“ – „Hod se nastavlja“ 2014. godine.
ČAROBNA ŠUMA
Kapima kiše ispisujem tvoj portret
na platnu satkanome
od jesenskoga lišća,
svaku boru utkanu osmjesima.
Umačem kist izrađen od devine dlake
u tečnost boje karamela,
kako bih mogla naslikati tvoje oči,
naći onaj osjećaj svoje izgubljenosti
u tvome pogledu.
I ponovno se izgubiti.
Izgubiti se u riječima, bojama, stihovima.
Ne trebam kompas,
niti mahovinu sa sjeverne strane staroga hrasta,
svjetlost zvijezde Sjevernjače.
Samo odsjaj s druge polutke,
veličanstvo Južnoga križa.
Da ponovno postanem slikar
u čarobnoj šumi tvoje ljubavi.
Pjesma je nastala u listopadu 2014. godine.
143,5
143,5 cm.
Standardna udaljenost između tračnica.
Udaljenost s koje mogu osjetiti
miris tvoga parfema
dok mi u krevet nosiš
slasne američke palačinke s jagodama i čokoladom.
Moje najdraže.
Dobro jutro.
Poljubac u čelo.
Mreškanje tvojega nosa
kad te poškaklja moja nestašna kosa.
Prstima iscrtavam plavičaste vene
tvojih ruku.
Ispisujem karte nekoć traženih Indija.
Pronašla sam te.
Pjesma je nastala u kolovozu 2015. godine.
AMNEZIJA
Ja sam Amnezija,
suicidalnoga pogleda
u krvavo crvenoj haljini.
Zaboravih ti ime.
Otisci stopala u tepihu,
proliveni lak,
tragovi se naziru.
Zaboravih tvoje lice.
Zaboravih tvoje poljupce.
Beznačajno lupkanje
noktiju po staklenome stolu
dok nekoć slavna pjesma
na potrganome gramofonu,
prokleto zastajkujući,
svira.
Zaboravih na suze.
Zaboravih na iskrenost osjećaja
i ljepotu maštanja.
Treperavo svjetlo
magično
odbija kukce sjećanja.
Ja sam Amnezija,
u krvavo crvenoj haljini
i žutim štiklama.
A ona druga,
ona je Uspomena.
Pjesma je objavljena u zborniku radova 8. recitala ljubavne poezije „Željka Boc“ – „Hod se nastavlja“ 2011. godine.
ČOVJEK
Zbog tebe u vrtovima rascvjetalih ruža osjećam mirise zime.
Sjećanja sam zatvorila u krletku vremena.
Ne sjećam se više dodira tvojih ruku:
kako su se naši prsti ispreplitali u vječnosti.
Pamtim samo tvoju nepogrešivu sposobnost
da uništiš ono što najviše voliš,
tvoje ime ispisano kristalima leda u ranim prosinačkim pahuljama snijega.
Htjela bih te voljeti, zato te volim
onim slijepim sanjarskim očima.
Ponekad.
Gradim sjetne zidove oko sebe, navlačim zavjese.
Pronađi me u vremenu kada ti je bilo stalo do mene.
Pitam se je li život samo fragment snova?
Ili iskustvo ipak pobjeđuje
bubnjeve koji pulsiraju u ritmu srca
čije je vibracije teško nadvladati?
Opet tražim upute za rukovanje životom,
skrivam znakove koji otkrivaju čežnju.
Teško te puštam jer sam Čovjek.
Pjesma je nastala u prosincu 2011. godine.
IZGUBLJENA
Crnim tušem ocrtavam
Ionako tužne oči.
Tražim boje, malo sreće.
Izgubila sam dušu sanjara.
Boje na paleti ljubavi
Isprala je studena kiša i uzaludne suze.
Vrijeme se opire pokretima kazaljki na satu.
Osjećaji pune kovčeg zablude.
Ti si crvena prašina nošena olujom.
Nestao si, a uspomene blijede.
Ostaje samo praznina.
Tražim ključ sudbine.
Virim kroz uzak otvor života.
Vrisak boli para zrak.
Pjesma je nastala u rujnu 2010. godine.
KNJIGA SJEĆANJA
Prerezala sam žice
Što su me nekad oživljavale
U lažnome osjećaju života.
Oko mene
Tišina koja je neshvatljiva,
Izricanje tvoga imena.
Upisujem te u svoju knjigu
Sjećanja.
Nisi gost. Ostaješ.
Hodamo prema izlazu.
Hodamo u tišini.
Svaki sa svojim mislima.
Sada nekako drugačiji.
Međusobno povezaniji.
Svrhovitiji.
Osjećam život što izvire u
Ponoru svoga očitovanja.
Tama se raspukne poput
Prenapuhanoga balona.
Svjetlost kao udarac u lice.
Udah para pluća.
Živimo; mokri i slijepi
Zaljubljeni poput leptira.
Pjesma je objavljena u zborniku radova 9. recitala ljubavne poezije „Željka Boc“ – „Hod se nastavlja“ 2012. godine.
VERONIKA
Vrijeme obuveno u cipele od koralja
otima se spoznaji o prolaznosti svega.
Gorčina kave ujutro
vraća nas na mjesto zločina.
Kupovali smo budućnost pričanjem o prošlosti,
o nekim vremenima koja se sada čine tako dalekima,
nepovratno izgubljenima,
poput kraljevstva iza sedam gora.
Tkali smo veo priča,
stvarali vlastite legende.
Mitološka bića začarana ljubavlju
više se nisu činila tako pogrešnima, nedorečenima.
Bila sam tvoja princeza,
zapravo, više Veronika,
zazidana u četiri zida
teorije relativnosti.
Pjesma je objavljena u zborniku radova 9. recitala ljubavne poezije „Željka Boc“ – „Hod se nastavlja“ 2012. godine.
O AUTORICI
Petra Gorički rođena je 17. svibnja 1994. godine. Osnovnu je školu pohađala u Mariji Bistrici, a gimnaziju u Zlataru. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu završila je preddiplomski studij engleskoga i portugalskog jezika i književnosti. Za sebe kaže da je oduvijek bila sanjar, ljubitelj tišine, izgubljena duša koja se pronašla u stihovima i pričama. Osvojila je prvu nagradu za pjesmu „B612“ na Recitalu ljubavne poezije „Željka Boc“ u Mariji Bistrici 2013. godine. Pjesme su joj uvrštene u zbornike ljubavne poezije „Hod se nastavlja“ , a priče u zbornike literarnih radova Državne smotre LiDraNo.