Povratak na arhivu

Tjedan hrvatskoga jezika

autor: Romina Gorički, 10. ožujka 2017.
17203587_10207149664134755_1054549946_n

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj posebna se pažnja pridavala hrvatskome jeziku i njegovu čišćenju od raznih posuđenica (naročito srbizama). Odnos prema jeziku tako je bio neodvojivo povezan s tadašnjom politikom odcjepljivanja od Jugoslavije te se zato toliko inzistiralo na jezičnome purizmu.

Završetkom Drugoga svjetskog rata i osnivanjem Federativne Narodne Republike Jugoslavije prekinuta je takva jezična praksa. AVNOJ je 1944. donio odredbu da se sve odluke i proglasi moraju objavljivati na srpskome, hrvatskome, slovenskome i makedonskome jeziku. Priznavanjem četiriju nacionalnih jezika poštovana su prava svakoga naroda na vlastiti jezik i na njihovu ravnopravnost, a na ova je četiri jezika 1946. godine napisan i novi Ustav. Na taj je način i hrvatskome jeziku priznat položaj ravnopravnoga jezika te je Hrvatsko filološko društvo iz Zagreba počelo pripremati novi pravopis, a 1952. pokrenulo je časopis Jezik čiji je dugogodišnji glavni urednik bio ugledni jezikoslovac Ljudevit Jonke. Matica srpska na to je reagirala provođenjem Ankete o pitanjima srpskohrvatskog jezika i pravopisa. Kao što je vidljivo iz sama naziva ankete, Matica srpska zalagala se za jedinstven srpskohrvatski jezik i pravopis na čitavome srpskom i hrvatskom prostoru.[1] U anketi su sudjelovali brojni ugledni hrvatski i srpski jezikoslovci i književnici, a predstavnici su Matice hrvatske i Matice srpske 1954. godine u Novome Sadu potpisali tzv. Novosadski dogovor.

Novosadskim dogovorom ponovno je naglašeno da je jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedinstven jezik s dva izgovora, ijekavskim i ekavskim, te da se u službenoj uporabi uvijek moraju istaknuti oba dijela naziva, dakle srpski ili hrvatski jezik, odnosno hrvatski ili srpski jezik. Također je istaknuta i ravnopravnost obaju pisama, latinice i ćirilice, s zahtjevom da se u školama uče oba pisma.[2] Poseban je naglasak stavljen na izradu zajedničkoga pravopisa i rječnika. Već je 1960. godine Matica hrvatska izdala Pravopis hrvatskosrpskog književnog jezika (ijekavski, pisan latinicom), a Matica srpska svoju verziju pravopisa na ekavici i ćirilici. Rad na zajedničkome rječniku završen je nekoliko godina kasnije te je objavljeno zagrebačko izdanje Rječnika hrvatskosrpskoga književnog jezika (dva sveska od A do K), kao i novosadsko izdanje Rječnika srpskohrvatskoga književnog jezika. Iako je naše, zagrebačko izdanje pisano latinicom na ijekavici te je u nazivu sama rječnika naziv ‘hrvatski’ na prvome mjestu, vidljivo je kako su jednoj jezičnoj sredini nametane jezične osobine druge sredine, odnosno da su posebnosti hrvatskoga jezika zanemarene u korist srpskoga jezika. U hrvatski su rječnik tako ulazile srpske riječi u ijekavskoj varijanti (npr. obezbijediti, obnevidjeti i sl.) te je bilo očito da se ne poštuju osobitosti pojedinih jezičnih sustava. Iako je Novosadski dogovor načelno priznavao ravnopravnost svih četiriju jezika, u praksi je sve bilo podređeno unitarističkim težnjama, odnosno jezičnome jedinstvu i zajedničkome leksiku.

Hrvatski jezikoslovci i književnici bili su nezadovoljni novonastalom situacijom u kojoj je hrvatski književni jezik potiskivan i doveden u nezasluženo neravnopravan položaj te je 1967. godine nastala Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, kao prilog raspravi o amandmanima na Ustav SFRJ. Deklaracija je sastavljena 9. ožujka 1967., a objavljena je u časopisu Telegram 17. ožujka 1967. godine zaslugom Slavka Mihalića.[3] Upravo je Matica hrvatska bila pokretač i sastavljač Deklaracije[4] koju je potpisalo ukupno osamnaest hrvatskih znanstvenih, sveučilišnih i kulturnih ustanova. Njome se zahtijevao ravnopravan položaj hrvatskoga jezika, njegovo slobodno oblikovanje u skladu s hrvatskom tradicijom te služenje njime u svim sferama života. Ne začuđuje činjenica da je jugoslavenska javnost žestoko osudila taj potez.[5] Matica hrvatska se Deklaracijom odrekla novosadskoga dogovora, odnosno stvaranja zajedničkoga pravopisa i rada na zajedničkome rječniku, te je organizirala izradu novoga pravopisa (koji je bio zabranjen i zbog toga tiskan u Londonu – tzv. londonac). Ovo se traženje političkih promjena smatra uvodom u hrvatsko proljeće.

Dani hrvatskoga jezika hrvatska je kulturna manifestacija nastala u spomen na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, slavi se od 1991, a utemeljena je odlukom Hrvatskoga sabora 28. veljače 1997. godine. Manifestacija se održava svake godine od 11. do 17. ožujka i obilježava se, kako piše u odluci Sabora, „prigodnim priredbama, predavanjima i natjecanjima u javnom i kulturnom životu Republike Hrvatske, (…) a u svrhu promicanja čistoće hrvatskoga jezika u javnoj uporabi.“[6] Ove se godine obilježava i 50. obljetnica Deklaracije, odnosno borbe za hrvatski jezik i njegovu autonomiju. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje organizirao je brojna događanja povodom Mjeseca hrvatskoga jezika, od 21. veljače (Međunarodni dan materinskoga jezika) do 17. ožujka. Program događanja Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje dostupan je na internetskoj stranici Instituta.[7] Bitno je spomenuti i otvoreno pismo koje je hrvatskoj javnosti uputio Jezik, časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika. Tim pismom Jezik upozorava hrvatsku javnost te hrvatske kulturne i znanstvene ustanove na današnje prijetnje hrvatskomu jeziku iznoseći nepobitnu činjenicu da su hrvatski i srpski dva različita jezika istovremeno ne negirajući mogućnost da je u prošlosti doista i došlo do dodira između njih. U pismu se iznose dva zahtjeva: ponovno uspostavljanje Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika, koje je rješavalo suvremena jezična i pravopisna pitanja, te pravno zaštićivanje hrvatskoga jezika zakonima koji zaštićuju službeni jezik u javnoj uporabi.[8] Zbog brojnih događanja koje organiziraju razne hrvatske kulturne i znanstvene institucije, a kojima se promiče važnost hrvatskoga jezika kao jedne od najznačajnijih sastavnica hrvatskoga identiteta te se ukazuje na ljepotu našega hrvatskog jezika, i ovogodišnji će Dani hrvatskoga jezika, kao i slavljenje 50. obljetnice Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, biti dostojno obilježeni.

17203587_10207149664134755_1054549946_n

Romina Gorički

[1] usp. Bašić, N. 2007. Ljudevit Jonke i jugoslavenski jezični unitarizam. U: Jezik, časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika, god. 54., br. 5. Str. 161-173. Zagreb: Hrvatsko filološko društvo.

[2] O povijesnome kontekstu Novosadskoga dogovora te njegovim zaključcima na internetskoj stranici: http://ihjj.hr/iz-povijesti/novosadski-dogovor/70/. (preuzeto 7.3.2017.)

[3] usp. Babić, S. 2008. Deklaracija – činjenice i pretpostavke. U: Jezik, časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika, god. 55., br. 1. Str. 12-19. Zagreb: Hrvatsko filološko društvo.

[4] Stjepan Babić u članku Deklaracija – činjenice i pretpostavke govori o pisanju Deklaracije, o članovima MH koji su je pisali, o načinu na koji su ju znanstvene i kulturne ustanove prihvaćale te o mogućim inicijatorima Deklaracije.

[5] usp. Katičić, R. 2008. Deklaracija i jezikoslovlje. U: Jezik, časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika, god. 55., br. 1. Str. 1-11. Zagreb: Hrvatsko filološko društvo.

[6] Odluka Hrvatskoga sabora o obilježavanju Dana hrvatskoga jezika preuzeta je s internetske stranice: http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1997_03_27_338.html. (preuzeto 7.3.2017.)

[7] Program događanja u Mjesecu hrvatskoga jezika Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje dostupan je na internetskoj stranici: http://ihjj.hr/clanak/mjesec-hrvatskoga-jezika-od-21-veljace-do-17-ozujka-i-program-dogadjanja/550/. (preuzeto 7.3.2017.)

[8] Deklaracija o hrvatskom jeziku: otvoreno pismo hrvatskoj javnosti časopisa Jezik dostupno je na internetskoj stranici: https://www.peticija24.com/deklaracija_o_hrvatskom_jeziku. (preuzeto 7.3.2017.)