Povratak na arhivu

Zabranjena ljubav u vremenu promjena

autor: Damir Galoić, 28. studenoga 2016.
tipicni-violinist-19-stoljeca

Marija Bistrica je tijekom cijele svoje povijesti bila mjesto susreta. Osim što je mnoštvo hodočasnika ovamo dolazilo u susret čudotvornom kipu Majku Božje Bistričke, oni su se u Mariji Bistrici i međusobno susretali, a i sam put prema bistričkom Svetištu je bio jedno zajedničko putovanje na kojem su svoje veze učvršćivali pojedinci i čitave zajednice. Ovdje se prije više od 150 godina sretalo i dvoje zaljubljenih koji rođenjem nisu bili Bistričanci, ali su svoju sreću pronašli upravo na našem području. Radi se o Antunu Kirschhoferu – jednom od najpoznatijih hrvatskih violinista 19. stoljeća i grofici Karolini Sermage – pripadnici plemićke obitelji koja je u 18. i 19. stoljeću u svojem vlasništvu imala veliki dvorac u Oroslavju, palaču u Zagrebu, ali i posjede na području Marije Bistrice. Antun i Karolina su bili jedni od brojnih mladih čija je ljubav bila zabranjena u vremenu strogih društvenih pravila koja su ljude, umjesto da ih spajaju, možda i prečesto razdvajali. Ovo je dvoje posebno po tome što bi svatko od njih zbog svojih zasluga našao mjesto u našoj povijesti i bez ove ljubavne priče, ali i zato jer njihova ljubav, za razliku od tolikih drugih, nije ostala samo neostvareni san.
Antun Kirschhofer bio je podrijetlom Mađar. Rodio se 1807. godine u tadašnjoj Pešti, gdje je stekao i glazbenu naobrazbu u privatnoj glazbenoj školi koju je vodio jedan od prijatelja proslavljenog skladatelja Beethovena. U Hrvatsku je, slijedeći, svoju profesionalnu karijeru, došao 1829. godine. Kako se moderni glazbeno-kulturni život u Zagrebu tada tek razvijao, mladi je violinist dobio priliku za rad na novootvorenoj glazbenoj školi.. Kirschhofer je ubrzo dokazao da stvarno posjeduje neprijeporan talent, zbog čega je često nastupao i na koncertima koji su u to doba bogati plemići organizirali u svojim zagrebačkim palačama. Talentirani je violinist bio rado viđen gost na ovakvim koncertima, a jedno od mjesto na kojima je često zabavljao goste bila je palača obitelji Sermage u Opatičkoj ulici. Tamo je u njegovim koncertima uživala i mlada grofica Karolina, koju je Kirschhofer kasnije i podučavao u ovoj plemenitoj vještini. Sudeći prema zapisima kroničara, on je bio i izrazito lijep čovjek, pa ne treba čuditi da se Karolina uskoro zaljubila u svog učitelja koji ni sam nije ostao ravnodušan. Iako oboje plemići, razlika između grofice i siromašnog učitelja sviranja bila je prevelika za kruta društvena pravila kasno staleškog društva. Grof Sermage je, u želji da ih odvoji, kćerku poslao na svoj posjed u Podgrađe. Osim grofove zabrane, zabranjeni je par od tada razdvajao i put od nekoliko sati po lošim zagorskim i prigorskim putovima. Unatoč tome, ustrajni u svojoj odluci, zaljubljenici su se i dalje sastajali. Mjesto susreta je ovaj put bila kapelica sv. Andrije na Lazu. Grofici Karolini je od Podgrađa do Laza trebala oko sat i pol hoda, dok je Kirschhoferu iz Zagreba ipak stizao nešto komotnije budući da je većim dijelom puta išao poštanskom kočijom. Ovi su sastanci bili kratki i rijetki, ali su ipak održali njihovu ljubav sve dok 1844. godine nije umro grof Sermage. Tada je Karolinina majka, uvidjevši snagu zabranjene ljubavi, dopustila da se njezina kćer uda za svog nekadašnjeg učitelja. Antuna Kirschhofera i Karolinu Sermage je u studenome 1845. godine u Mariji Bistrici vjenčao bistrički župnik Ivan Krizmanić.
Zanimljivo je da je u Mariji Bistrici osim Antuna Kirschhofera i Karoline Sermage sredinom 19. stoljeća vjenčano i nekoliko drugih parova bitnih za hrvatsku povijest. Vođa hrvatskog narodnog preporoda Ljudevit Gaj ovdje je oženio Paulinu Krizmanić, nećakinju bistričkog župnika. Opat Ivan Krizmanić bio je župnik u Mariji Bistrici od 1818. do 1849. godine. U ono vrijeme dinamičnih političkih i društvenih promjena on je snažno pristao uz hrvatski narodni preporod, pa su se oko njega počeli okupljati ilirske vođe. Ljudevit Gaj, Stanko Vraz, Vatroslav Lisinski – u to doba još mladići od kojih je ugledni opat bio stariji i po četrdesetak godina. Bistrica i bistrički župni dvor su i tada bili mjesta susreta i planiranja. Odluke donijete oko stola u Mariji Bistrici su utjecale na cijeli narodni pokret i posljedično na cijelu Hrvatsku. Prema istraživanju Josipa Butorca upravo je ovdje donijeta odluka o osnivanju današnje Matice hrvatske, Lisinski je u Bistrici pisao prvu hrvatsku operu Ljubav i zloba te mnoge druge rodoljubne skladbe. Najpoznatija pjevačica takvih skladbi bila je još jedna grofica – Sidonija Erdődy koju je opat Krizmanić, opet u Mariji Bistrici, 1842. vjenčao sa Antunom Rubidom. Zanimljivo je da Sidoniju i Antuna Kirschoffera, uz bistričku crkvu kao mjesto njihovih vjenčanja, povezuje još jedno mjesto koje je zauvijek zapisano u hrvatsku povijest. Riječ je o zagrebačkoj streljani gdje je grofica Erdődy 1833. godine, kao četrnaestogodišnjakinja, prvi put na hrvatskom jeziku javno pjevala ilirsku budnicu Još Horvatska ni propala. Ovom je povijesnom događaju svoj obol dao i Antun Kirschhofer koji je tada dirigirao orkestrom. Ovo je još jedna činjenica koja govori o njegovom statusu vrhunskog glazbenog autoriteta koji je, iako podrijetlom Mađar, prihvatio Hrvatsku kao svoju domovinu i pokazao vrlo korektan odnos u teškim političkim prilikama. Naime, hrvatski među zagrebačkim kulturnim krugovima tada još uvijek nije bio prihvaćen kao jezik za javno izvođenje umjetničkih djela pa je zasigurno bila potrebna određena doza hrabrosti za ono u čemu su Sidonija i Antun sudjelovali na zagrebačkoj streljani. Kirschhofer je podrškom ovom probijanju ograničenja na zagrebačkoj kulturnoj sceni pokazao svoju odluku da se suoči sa ustaljenim društvenim normama koje svoje uporište imaju baš u njihovom prihvaćanju od strane zajednice. Jednako tako je prkosio i narednih godina kada je ustrajao u zabranjenoj ljubavi prema mladoj grofici Sermage. Ova njegova karakteristika pokazala se ispravnom u oba slučaja. Koncert na streljani za kojeg je Ljudevit Gaj jedva nagovorio mladu Sidoniju Erdődy ostao je u povijesti upisan kao pretkazatelj trijumfa hrvatskog narodnog preporoda, a zabranjena ljubav vrhunskog violiniste i ugledne grofice je trijumf doživjela njihovim vjenčanjem u predbolleovskoj bistričkoj crkvi 22. studenoga 1845.godine. Nažalost, kako to često biva – dugo godina tražena sreća nije potrajala. Kirschhofer je obolio od turbekuloze i umro 25. veljače 1849. godine. Bračni je par živio na Karolininom imanju u Podgrađu, a violinist je pokopan u nedalekoj kapeli sv. Roka. Iako se tijekom godina razvila legenda da je kapelu podigla grofica Karolina u spomen na svog prerano umrlog muža, prema dostupnim podacima je ipak očito da je Antun pokopan u kapelici koja je sagrađena još 1727. godine. Ta je kapela bila građevina baroknog stila, čiji je izgled drastično promijenjen krajem 19. stoljeća. Nakon što je postalo jasno da je protek vremena ostavio preveliki trag, počela je obnova za koju je nacrte pripremio Herman Bolle. Tada je porušen stari toranj, krov i strop. Kapela je povišena,a dobila je i novo pročelje te toranj. Završetak ove obnove je, kao i većina drugih Bolleovih radova, u javnosti bila dočekana sa snažnim emocijama. Ljudi su bili ili oduševljeni postignutim ili su se užasavali velike promjene i uvođenja novog stila, tada još nepoznatog na našim područjima. Kapelica sv. Roka je još nekoliko puta u povijesti obnavljana – cjelovito u osamdesetim godinama 20. stoljeća te posljednji put upravo posljednjih godina kada je konzerviran oltar, postavljen vanjski i unutarnji drenažni sustav, obnovljeno pročelje, slike i podna konstrukcija. Tijekom ove obnove otkriven je i grob Antuna Kirschoffera – vrhunskog glazbenika koji je u Mariji Bistrici ostvario svoj san i nadišao nametnuta mu ograničenja.