Kratke priče Sanje Mendek

BALON I LOPTA

U dućanu s dječjim igračkama, na istoj polici, ležali su lopta i mali  ružičasti balon. Lopta je bila sjajna, kožna, s imenima slavnih nogometaša. Ona se pravila važna i pomalo je s visoka gledala ostale igračke. Maštala je o tome kako će je kupiti neko dijete kojemu će biti najdraža igračka. Mali ružičasti, ispuhani balon, bio je gotovo neprimjetan, samo bi ponekad tiho  prošištao: »Tužno je sjediti beskorisno u ovom dućanu. Volio bih se igrati sa svojim malim prijateljem, volio bih neko dijete učiniti sretnim.»

Jednog dana je u dućan ušao desetogodišnji dječak koji se zvao Marko. Marko se odmah uputio prema lopti, uzeo je s police, odnio prodavačici i odlučnim glasom rekao: »Želim kupiti tu loptu.» Prodavačici je Marko bio jako simpatičan, osobito dok joj je pričao kako već dva mjeseca štedi za loptu, pa mu je poklonila mali ružičasti balon. Marko ga je spremio u džep i odjurio kući  s loptom. Čim je stigao u svoje dvorište, odmah ju je par puta šutnuo u zid, a onda pozvao Igora i Luku da se igraju s njim. Cijelo poslijepodne dječaci su trčali za loptom, udarali ju nogom, glavom, rukom. Tek navečer, Marko se sjetio i izvadio mali ružičasti balon iz džepa i stavio ga na svoj radni stol, kraj hrpe olovaka i bojica.

Nakon tjedan dana, balončić je i dalje ležao na stolu, a lopta je stajala u kutu sobe. Balon je tužno uzdahnuo i pogledao loptu: »Blago tebi, loptice. Stalno si uz Marka, igraš se s njim i njegovim prijateljima i on te voli, a ja ležim tu sam i zaboravljen.»  Lopta je rekla: »Tebi se samo čini da sam sretna, ali nisam. Meni ne smeta što me Marko i njegovi prijatelji udaraju nogom i šutiraju o zid, ja sam lopta i stvorena sam za to. Ali, boli me kad Marko zaboravi na mene i ostavi me cijelu noć vani u dvorištu. Vani je hladno i bojim se da će me netko ukrasti. Osim toga, već dva dana ne mari za mene. Ostavio me je prekjučer tu u kutu sobe. Čula sam kako priča o nekakvom autiću na baterije. Ne voli me više»-tužno je šmrcnula lopta.

Za nekoliko dana bio je Markov rođendan. Na stolu je bila torta s deset svijećica, oko stola sjedili su Markovi prijatelji i razgledali poklone koje je Marko dobio od mame i tate. Bio je tu i veliki plavi policijski auto s pravom sirenom i rotirajućim svjetlima. A onda je netko od djece povikao: »Gdje su baloni, kakav je to rođendan bez balona!» Marko se brzo sjetio svog malog ružičastog balončića i pronašao ga iza kutije s bojicama. Napuhnuo ga je tako da je mali ružičasti balon postao veliki sjajni okrugli ružičasti balon.Tek je tada nastalo pravo veselje. Djeca su vrištala, smijala se, sudarala i natjecala tko će čim dalje odbaciti balon. A balon je lebdio od sreće, zamalo puknuo od ponosa i radosti.

Nakon rođendana, kad su umorna i sretna djeca otišla kući, balon se zadovoljno smjestio kraj lopte i rekao: »Vidiš, loptice, i ja sam usrećio Marka. Postao sam prava sretna dječja igračka, barem za jedan dan.» A onda je došla Markova mama, ispuhala balon i spremila ga u ladicu do sljedećeg rođendana.

Priča „Balon i lopta“ objavljena je u književno-poučnom časopisu za mlade „CVITAK“, Godište XVIII, Broj 6, Veljača 2018.

ČAROBNE CIPELE

Mama je kupila Luki lijepe smeđe cipele. Luki se one nisu svidjele. On je htio onakve cipele kakve ima Petar, ali mama je rekla da su takve cipele preskupe. Luka nije volio ići u školu u novim cipelama. Namjerno je u njima udarao kamenčiće, gazio po lokvama i vukao pete po asfaltu. »Možda će se poderati, pa će mi mama kupiti nove, onakve kakve ima Petar.»-razmišljao je. »Mrzim te bezvezne cipele!» I cipele su bile tužne. One su htjele usrećiti svojeg malog vlasnika, šetati s njim parkom, trčati za leptirima i grijati mu noge kad je hladno.

Nakon mjesec dana, mami je dozlogrdilo stalno Lukino prigovaranje novim cipelama, pa ih je očistila, namazala kremom i odnijela Igoru, dječaku iz susjedstva. A Luki je ljutito rekla: »Ako ti se ne sviđaju nove cipele, možeš nositi stare!» Igoru su se jako dopale cipele koje mu je poklonila Lukina mama. On je do tada uvijek nosio bratove cipele. Obuo je nove cipele i odmah se osjetio nekako lagano, kao da će poletjeti. »Baš su lijepe i udobne».- sretno je pomislio. »Jedva čekam da sutra u njima odem u školu.»

Sutradan je Igor pažljivo koračao na putu do škole. Izbjegavao je barice s vodom, blato i kamenje, samo da ne bi zamazao ili oštetio nove cipele. Cipele su bile sretne i veselo su poskakivale na njegovim nogama. Ponekad je Igor čak pisao zadaću u njima jer mu se činilo da bolje rješava zadatke dok su mu cipele na nogama. Kao da mu šapću točan rezultat i odgovore na teška pitanja iz matematike. »Vi ste moje čarobne cipele»-tepao im je Igor dok ih je svaku večer čistio četkom i kremom. A cipele su zadovoljno blistale, pomislivši:»Sve su cipele čarobne kad ih njihov mali vlasnik voli i dobro se brine o njima.»

Priča „Čarobne cipele“ objavljena je u književno-poučnom časopisu za mlade „CVITAK“, Godište XVIII, Broj 5, Siječanj 2018.

MALI ZEKO

Mali zeko je jednog proljetnog jutra krenuo u šetnju šumom sa svojom mamom zečicom. Zečić je veselo skakutao i znatiželjno promatrao šumu i njezine stanovnike. Trčao je za leptirima, provlačio se između mirisnih cvjetova đurđica i sa zanimanjem promatrao vjevericu kako se hitro penje po stablu. Odjednom je shvatio da se izgubio-njegove mame zečice nije bilo u blizini. Panično je trčkarao amo-tamo i dozivao, ali mame zečice nema i nema.»Što ću sad?»-razmišljao je.»Kako ću se vratiti doma?»Šuma mu se odjednom učinila mračna i opasna. Sjetio se majčinih priča o grabežljivcima koji vrebaju na zečeve i uplašio se.»Mamice, gdje si»-plakao je mali zeko.»Zašto plačeš maleni?»-upitalo ga je nekakvo strašno, bodljikavo stvorenje. »TTko ste vi?»-uplašeno je pitao zeko. »Ja sam jež, i ne boj se zečiću, ja nisam opasan iako tako izgledam. Reci mi kako ti mogu pomoći?»»Izgubio sam se.»-tužno je rekao zečić. »Jeste li gdje vidjeli moju mamu?» »Nisam»-odgovorio je jež.»Ali, čekaj, upitat ću svoju prijateljicu krticu.»»Hej,prijateljice  krtice, javi se.»-povikao je jež. Krtica je provirila iz zemlje i upitala:»Reci, ježiću,što trebaš.»»Jesi li možda vidjela mamu zečicu? Mali zeko nam se izgubio.» «Nisam».-odgovorila je krtica. «Upitaj vjevericu, ona skakuće po cijeloj šumi, možda ju je ona vidjela.» »Vjeverice, vjeverice, »-pozvao je jež vjevericu. »Jesi li gdje vidjela mamu zečicu koja traži svog zečića?» »Nisam»-odgovorila je vjeverica.»Ali, pozvat ću svoje prijatelje kosa i djetlića, možda oni znaju gdje je.» Oko zečića začas se skupilo dosta životinja. Bili  su tu jež, krtica, vjeverica, a ubrzo su doletjeli kos i djetlić. »Ne plači, maleni»-tješio ga je djetlić. »Dat ćemo oglas u šumi da si se izgubio.»»Kakav oglas?»-promucao je zeko.»»Kos i ja-nastavio je djetlić,- «zastat ćemo kod svakog drva i otpjevati: «

Izgubio se mali zeko,

Kamo ide, mami nije reko.

Pa sad plače, uplašen i jadan,

Mamu traži, žalostan i gladan.

«Ne boj se zečiću,»- hrabrio ga je kos.»Tvoja mama će se sigurno javiti na naš oglas. »Kos i djetlić odletjeli su u šumu, a ostale životinje tješile su zečića. Nakon nekog vremena, ptice su se veselo vratile iz šume, leteći ispred mame zečice koja je zabrinuto skakutala za njima. »Zeko moj!»-veselo je uskliknula mama zečica ugledavši svog zečića. »Mamice, mamice»-zečić je radosno skakutao oko nje. Zeko i mama zečica zahvalili su ježu, krtici,vjeverici, kosu i djetliću i krenuli prema svojem domu.

Sljedećeg dana mama zečica i mali zeko opet su šetali šumom. Zečić je svako malo zastajkivao i pozdravljao se sa svojim prijateljima- s ježom, krticom, kosom, vjevericom i djetlićem.»Zeko»-rekla je zabrinuto mama zečica,»stalno nekud trčkaraš, opet ćeš se izgubiti.»»Mamice»-nasmiješio se zečić,»ako se opet izgubim, neću se više bojati, jer u šumi imam dobre prijatelje koji će mi pomoći da te pronađem“.

Priča „Mali zeko“ objavljena je u književno-poučnom časopisu za mlade „CVITAK“, Godište XVIII, Broj 7, Ožujak 2018.

Sanja Mendek