Srednjovjekovna utvrda Pinja (Bistričke utvrde i dvorci I.)

Unutar šireg današnjeg područja Marije Bistrice i unutar svojih današnjih općinskih granica sačuvano je povijesnih spomena na nekoliko utvrda od koji je prema svemu sudeći najstarija ona koja se nalazila uz potočić Pinju po kojoj je i nosila svoje ime. Sam posjed Bistrica spominje se već 1209. godine kada kralj Andrija II. Arpadović (1205.-1235.) vraća županu Vratislavu i njegovoj braći zaplijenjene posjede koji su im bili oduzeti od strane kralja Emerika (1196.-1204.) tijekom borbi za prijestolje i vladavinu nad Hrvatskom i Dalmacijom s navedenim Andrijom.  U povelji se u nizu posjeda, čiji je veliki dio (osobito susjedgradsko i stubičko područje) kasnije prešao u ruke velikaškog roda Aka, spominje i posjed Bistrica, a njegove granice opisane u samoj povelji glase: južna granica Laz, istočna potočić Žitomirka, sjeverna granica rijeka Krapina, a zapadna granica potočić Pinja. Pinja se kao posjed također spominje u ovoj prigodi vraćanja posjeda kao posjed kojega je  kralj Andrija II. priznao Vratislavovom bratu Kozini. Na taj način je posjed Pinja ili Pihina činio susjedni posjed sa zapadne strane od navedenog posjeda Bistrice, a granice su mu predstavljali potok Bistrica, rijeka Krapina i potočić Pinja.

Karta 1. Dio posjeda i utvrda na području bistričkog vlastelinstva (13.-14. stoljeće)

Župan Vratislav je do svoje smrti 1217. godine zajedno s braćom upravljao dobivenim posjedima, a zatim se razvila obiteljska razmirica i svađa oko posjeda koja je potrajala više desetljeća te je naposlijetku najvjerojatnije izumiranjem muškog dijela Vratislavovih i Kozininih nasljednika vraćena u kraljevsko vlasništvo. Naime, iako nije poznato prema sačuvanim izvorima kako se daljnjih godina i desetljeća razvijala sudbina i vlasništvo nad posjedom Pinja, sama se utvrda Pinja ipak spominje i to jedini put 1295. godine posredno u tituli i nazivu župana i kaštelana Pouke, koji je prisustvovao i svjedočio darivanju kojim je vesprimski župan i kraljičin dvorski peharnik Ivan, sin pokojnog palatina Dionizija darovao svoju zemlju Nespeš (lat. terra Nespysa) u pokrajini Golovči (lat. Goloucha) sinu svojega brata Fabijana kao nagradu za vjernu službu. Kako je Pouka svjedočio kao službena osoba darivanju pored Pavla Churkana, župana i kaštelana Zeline, čini se kao prvo da se darovana zemlja nalazila negdje između teritorija i okruga djelovanja dviju navedenih utvrda, odnosno kod današnjeg Nespeša blizu Moravča. Kao drugo, očito je prema tituli da je Pouk bio kaštelan, a to znači da je u vojnom i administrativnom smislu upravljao nad određenim tipom utvrde za neku višu instancu poput nekog višeg plemića/velikaša, kralja tj. bana kao glavnog vojnog i administrativnog predstavnika kraljevske vlasti u kraljevinama Slavoniji, Hrvatskoj i Dalmaciji i kao takvog ujedno i skrbnika te korisnika kraljevskih utvrda. Što se tiče tipa utvrde kojom je Pouka upravljao, značajno je kao prvo napomenuti da se u srednjovjekovnim ispravama, kakva je i ovdje gore spomenuta, razlikuje nekoliko tipova objekata koje posjeduju plemići. Ti objekti su, gledano po značaju i veličini te od najmanjeg ka najvećem, plemićka kurija (lat. curia nobilitaris), manja utvrda ili kaštel (lat. castellum), te velika utvrda (lat. castrum). Prema gore navedenom i sačuvanom podatku iz 1295. godine nije poznato radi li se u slučaju Pinje o manjoj utvrdi ili kaštelu ili većoj utvrdi, ali se sa sigurnošću može reći da se ona tih godina nalazila u rukama vladara jer ju kasnije kralj Karlo I. Robert Anžuvinac (1301.-1342.) kao vlasnik te utvrde i istoimenog posjeda oko 1320. godine daruje, zajedno s posjedima Bistricom i Zelinom, Dioniziju svojem vjernom palatinu i banu čitave Slavonije. Ubrzo nakon ovog prijenosa vlasništva, daljnjim prijenosom Pinja kao i ostali navedeni posjedi prelaze 1327. godine u ruke Nikole sina Petra Ludbreškog, koji ih posjeduje do 1358. godine kada ih, uslijed smrti Nikole Ludbreškog bez muških nasljednika, natrag u kraljevske ruke uzima kralj Ludovik I. Anžuvinac (1342.-1382.). Upravo uz ovaj prvi spomen utvrde Bistrica koja se je slično kao i Pinja nalazila uz istoimeni potok, veže se vjerojatan kraj korištenja utvrde Pinja. Naime, očito je negdje početkom 14. stoljeća i ako ne ranije već u 13. stoljeću, onda upravo u vrijeme prvog spomena 1327. godine izgrađena utvrda Bistrica koja je tako preuzela ulogu vojnog i adminstrativnog plemićkog centra za nadzor nad bistričkim vlastelinstvom ili je pak pripajanjem posjeda Pinje bistričkom vlastelinstvu istoimena utvrda ostala na periferiji kako samog vlastelinstva tako i prema susjednom stubičkom dijelu susjedgradsko-stubičkog vlastelinstva gdje više nije mogla imati ulogu strateškog centra kao susjedna utvrda Bistrica. Zahvaljujući kako navedenim povijesnim dokumentima tako i terenskim istraživanjima ponajviše povjesničara i leksikografa Krešimira Regana, sam lokalitet utvrde Pinje je danas poznat, te se prema navedenom istraživaču i vrsnom poznavatelju lokatilteta zagorskih i ostalih utvrda i kašetela, ona nalazila na lokalitetu Gradina na brdu južno od sela Kušići i gornjeg toka potoka Pinje.

Slika 1. Pogled s ceste Hum-Dobri Zdenci na brdo Gradina iznad sela Kušići (foto: Vedran Klaužer)

Nadalje, moguće je i to, kako K. Regan navodi, da je utvrda Pinja tek u razdoblju između 1580., kada se zadnji puta spominje selo Pinja, i 1598. godine, kada se navedeno selo počinje nazivati Gradina, doživjela svoj kraj funkcioniranja i konzistentnog postojanja te prelazak u ruševine tipičnog naziva – Gradina – kao što je sličan, ali potpuno odvojen slučaj spomenute utvrde Bistrice i kasnije nastale ruševine i toponima Gradina u današnjem Podgrađu – o čemu više riječi u drugim radovima.